Za početak malo zemljopisa. Premuda je udaljena 30 nautičkih milja od Zadra odnosno 50 km zračne linije i najzapadniji je otok koji pripada zadarskom arhipelagu. Dug oko devet, a širok oko 1 km. Do Premude se, dakako, stiže brodom ili trajektom. S brzobrodskom linijom na ovaj otok, koji bi smo zbog njegove udaljenosti od kopna mogli svrstati u kategoriju egzotičnih, možete stići za sat i 15 minuta. Avionskih linija nema, a mostovi se ne planiraju graditi. No možda postoji i alternativa brodskom prijevozu. A to je - veslanje! Istina, ne baš od Zadra do Premude, ali s nekog od susjednih otoka...
- Mi smo svi rođeni na moru i volimo more. A tko živi na moru, posebno na otoku, zna što je veslanje - počinje Dino Žuvanić priču u kojoj je središnja tema veslanje na Premudi. Ili, preciznije, veslači s Premude. Ako je Zadar grad košarke, a jest, onda je Premuda otok veslača. Posebno kada je riječ o obitelji Žuvanić. Počelo je 1954. kad se na veslanje upisao Zdravko Žuvanić, najstariji od trojice braće, koji je na Prvenstvu Hrvatske osvojio prvo mjesto u osmercu, ali izvan konkurencije tako da mu se ovaj rezultat ne piše. U tom osmercu veslao je i sadašnji predsjednik kluba Klaudijo Stipčević. Nakon njega, ali ne (samo) ribarska, već ona sportska, u ruke su uzela Zdravkova braća Dragomir i Josip, pa smo dobili trojicu vrhunskih veslača Jadrana, s time da je Josip brzo preselio u Zagreb gdje je s veslanjem nastavio u VK Zagreb. Prvu medalju 1962. godine na Prvenstvu Hrvatske osvojio je Dragomir Žuvanić. Potom je u Jadran došao Dragomirov sin Dino, pa Zdravkov sin Veljko. Tradiciju je nastavio Dinov sin Vito koji se sve donedavno bavio veslanjem. Sinovi Dinove sestre Deane udane Jelenković, Toni i Aldo također su skupljali medalje i trofeje za Jadran. I tako dolazimo do prve djevojke Žuvanić u veslanju. Ta čast pripada Eli Žuvanić, 15 godišnjoj Veljkovoj kćeri i jednoj od glavnih uzdanica zadarskog veslanja.
- Ela je trenutačno jedina od naše obitelji koja je aktivna članica Jadrana. Mi ostali smo članovi kluba, ali ne u natjecateljskom dijelu - dodaje Dino nakon kojeg svoj dio priče počinje Ela. Petnaestogodišnja odlična učenica drugoga razreda Gimnazije Franje Petrića s nedavnog Prvenstva Hrvatske vratila se s brončanom medaljom u samcu u kategoriji mlađih juniorki. Lani je s klupskim kadetskim četvercem bila treća. Nove su to kolajne u bogatoj veslačkoj kolekciji Žuvanićevih. Nisu najsjajnije, ali su prve ženske.
- Uvijek su mi govorili da sam muško da bih trenirala veslanje. Možda sam zbog toga upisala karate u kojem sam provela šest godina, četiri u Zvonimiru, a posljednje dvije u Forumu - kaže Ela koja je imala ozbiljnu zapreku u pokušaju ranijeg dolaska u veslanje. Naime, sve do prije četiri godinje u Jadranu nisu trenirale djevojke. Nakon 49 godina u kojima u klubu nije bilo djevojaka, prva koja je došla bila je Maris Milin, koja je i danas aktivna. Kako mi je karate pomalo dosadio, a u Jadranu su odlučili upisivati djevojke nije bilo druge nego doći u klub u kojem su mi do tada trenirali brojni članovi moje šire obitelji. Prije dvije godine počela sam s veslanjem i uživam u ovom sportu.
Ne sumljamo. Uostalom, bilo je i vrijeme za prvu djevojku Žuvanić u Jadranu. Uz Maris i Elu trenutačno najjače uzdanice Jadrana su Mirna Dasović Kranjac, Petra Veić i Maria Janković.
-Nedavno su došle još tri djevojke, Mihaela, Romana i Korina i konkurencija će biti sve bolja. Očekujem da će s vremenom u klubu biti još djevojaka jer veslanje u Zadru smatraju isključivo muškim sportom. Mi se trudimo pokazati da su to pogrešna razmišljanja.
Bronca s PH je veliko priznanje, ali i nagrada za Elu koja je prošlo ljeto svakodnevno trenirala u Zadru, premda je boravila na Premudi.
- Imamo šest treninga tjedno i bez obzira što je bilo ljeto i nisam bila u Zadru željela sam redovno trenirati. Brod s Premude polazi ujutro u šest sati i već u sedam i pol bila sam u klubu. Nakon treninga otišla bih do obiteljskog stana koji je kod Male pošte, a u 14 sati je bio brod za povratak na Premudu. Jedino je u sedmom mjesecu bil stanka od 15 dana kada nismo trenirali pa nije bilo potrebe putovati u Zadar.
Na ovakav Elin dnevni ritam osvrnuo se i Dino.
- Ja sam bio lud za veslanjem, naporno sam trenirao, ali ovo što je Ela izvela je i za mene previše. To je potez koji može napraviti samo netko tko doista ima silnu želju, ljubav, pa i fanatizam prema sportu.
I to sportu od kojeg je u Hrvatskoj praktično nemoguće živjeti. Veslači koji su osvajali olimpijska odličja životnu egzistenciju morali su rješavati nekim drugim svakodnevnim poslovima i zanimanjima.
- Veslanje u moje vrijeme, a to je bilo unatrag 30-tak godina, i veslanje danas nije se mnogo promijenilo. U Zadru su treninzi uvijek rano ujutro, prije početka nastave, jer tada je bonaca, a nema toliko plovila na moru koja stvaraju valove. Kada je riječ o financijama nitko od nas nije ušao u veslanje radi novca. Jednostavno, zavoljenli smo veslanje i to nam je bilo dovoljan razlog - napominje Dino.
Ipak, kada je riječ o Žuvanićima ima još nešto.
- Kad vidite u kući tolike pehare i medalje i kad se tako često razgovara o veslanju ne možete biti ravnodušni. Možda to bude poticaj i mojoj mlađoj sestri Sari, koja je u šestom razredu, a trenutačno ide u glazbenu školu i bavi se baletom, da nam se i ona pridruži - objašnjava Ela, a Dino zaključuje:
- Veslanje je u Žuvanića bilo uvijek puno više od sporta. Da nije tako kontinuitet bi se negdje prekinuo, a on traje više od 60 godina... |
