Na pobjedničkom postolju Sydneyu: Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević i kormilar Silvijo Petriško
Navršilo se točno petnaest godina od osvajanja olimpijske medalje hrvatskog osmerca u Sydneyu 2000. U tom povijesnom uspjehu hrvatskog veslanja i Veslački klub Jadran dao je svoj doprinos. Štroker osmerca Branimir Vujević donio je u Zadar olimpijsku medalju, prvu nakon 1924. godine kada su veslači zadarske Diadore veslajući u osmercu osvojili također brončanu medalju na OI u Parizu. Tog rujna prije petnaest godina, cijeli veslački svijet divio se hrvatskom osmercu, a hrvatski veslači osvojili su jednu, od samo dvije, hrvatske medalje osvojene u Sydneyu.
Bila je to glavna vijest u Hrvatskoj. ''Hrvatski nosač aviona'', kako su mu tada tepali hrvatski novinari, napravio je u Sydneyu, prije petnaest godina, pravu senzaciju u veslačkom svijetu. Branimir Vujević, Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Siniša Skelin, Nikša Skelin, Tomislav Smoljanović, Tihomir Franković, Igor Francetić i kormilar Silvijo Petriško s trenerom Igorom Čulinom osvojili su brončanu medalju u disciplini na koju polažu pravo samo veslačke velesile poput Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Velike Britanije, Kanade, Italije, Njemačke... Upravo ove posljednje u nizu nije ni bilo u Sydneyu, izbacio ju je hrvatski osmerac na kvalifikacijskoj regati u Luzernu neposredno prije samih Igara. Za sve koji poznaju veslanje, dovoljna je samo ta činjenica koja govori o konkurenciji koja vlada u kraljevskoj disciplini.
Ali kako je zapravo počela priča o hrvatskom osmercu te kako je osvojena medalja u Sydneyu, prva veslačka olimpijska medalja od neovisnosti? Za odgovor na to pitanje treba se vratiti natrag u 1995. i 1996. godinu. Imalo je hrvatsko veslanje tada dvije vrhunske posade četveraca bez kormilara koje su na međunarodnoj regati u Luzernu veslale u finalu ravnopravno s najboljim svjetskim četvercima, što je bio vrhunski rezultat. Tih godina nije bilo regata Svjetskog kupa pa je regata u Luzernu, pored Svjetskog prvenstva, predstavljala najjači kriterij u veslačkom svijetu. Možda se već u Atlanti 1996. mogao dogoditi osmerac i rezultat iz Sydneya, no umjesto toga dobili smo, što zbog različitih klubskih interesa i svakakvih drugih razloga, međusobno iscrpljivanje naših najboljih veslača te 1995. i 1996. ali i nekoliko sljedećih godina koje nisu rezultirale nikakvim značajnijim rezultatima u olimpijskim disciplinama, unatoč silnom potencijalu naših veslača, sposobnih već tada za najveća dostignuća.
No, zaokret se dogodio 1999. godine kada je za Svjetsko prvenstvo u St. Catharinesu u Kanadi sastavljen osmerac koji će poslužiti kao temelj i putokaz osmercu koji će osvojiti medalju u Sydneyu. Plan je bio uzeti olimpijsku normu (tada među sedam najboljih), što nije ostvareno, ali osmerac je bio konkurentan te napredovao iz utrke u utrku i na kraju se iz Kanade ipak otišlo s osmjehom na licu, što je bio i plod sustavnog rada čitavog ljeta na Peručkom jezeru.
Sljedeće, olimpijske godine, sastavljeno je više konkurentnih posada dvojaca bez kormilara sposobnih ići brzinama ispod 6 minuta i 4o sekundi, čime su stvorene pretpostavke za kvalitetan rezultat. Vidjelo se to odmah na Croatia openu početkom travnja te kasnije na Prvosvibanjskoj regati. Iako je hrvatsko veslanje imalo samo jednu vizu za Sidney i to u dvojcu bez kormilara, te su u početku svi ostali veslači bili orijentirani upravo na dvojac kao glavnu disciplinu, nakon kontrolne regate u Piedilucu, gdje se ispostavilo da imamo dva vrlo izjednačena četverca bez kormilara, uz već postojeći dvojac, odlučeno je da se na prvu regatu Svjetskog kupa u Munchen ide u osmercu. I nije se pogriješilo. Osmerac je uvjerljivo trijumfirao, porazivši kasnijeg olimpijskog pobjednika Veliku Britaniju.
U tom trenutku vidjelo se da imamo posadu s velikim potencijalom ali trebalo je još proći posljednju stepenicu pred odlazak u Sydney - kvalifikacijsku regatu u Luzernu. Preostalo je samo dva mjesta, a glavni konkurenti su bile velesile - Kanada i Njemačka. Osmerac je u napetoj i izuzetno psihofizički teškoj utrci zauzeo drugo mjesto iza Kanade, a ispred Njemačke, koja je ostala bez plasmana na Olimpijske igre. Ostalo se nakon toga i na regati Svjetskog kupa u Luzernu gdje je osvojeno solidno četvrto mjesto, unatoč potpunom pražnjenju nekoliko dana prije na kvalifikacijskoj regati i prethodnim završnim pripremama u Luzernu, koje je pratila nemilosrdna kiša punih tjedan dana.
Sretni i prepuni elana za rad veslači su se vratili u Hrvatsku gdje su završne pripreme odrađene u Splitu i Sinju odnosno Peručkom jezeru. Iako su veslači bili svjesni svoje kvalitete i mogućnosti, dolaskom u Australiju sredinom devetog mjeseca, malo tko je u hrvatskom veslanju očekivao borbu za medalju, realnije se očekivao ulazak u finale. Već sami odlazak na Olimpijske igre, pogotovo u osmercu, mnogi su smatrali velikim ostvarenjem. No, već prva utrka eliminacija podigla je očekivanja do zlatne medalje. Pobjeda ispred Sjedinjenih Američkih Država, posade koja je osvajala naslove svjetskih prvaka unazad zadnje tri godine, odjeknula je poput bombe! U američkim redovima nevjerica, čak su na sljedećoj utrci repasaža promijenili štrokera, dok je hrvatska posada dobila krila i potvrdu svoje vrijednosti.
Nakon sedam dana došao je i dan finala. Hrvatski osmerac, među svjetskim veslačkim velesilama, bori se za olimpijsku medalju! Nakon starta najbolje je krenula posada Velike Britanije, a iza nje naš osmerac koji je zadržao drugo mjesto i nakon starta te većinu utrke ali ga je u finišu prestigla posada Australije. Odbijen je i završni napad uvijek nezgodnih Talijana u finišu. Po završetku utrke činilo se po licima naših veslača da nisu zadovoljni trećim mjestom, ali ubrzo kada su shvatili veličinu svog pothvata krenula je eksplozija oduševljenja, te se ona prenijela i na čitavu Hrvatsku koja je tih dana slavila veslače, uz dizača utega Pešalova, jedine hrvatske osvajače medalja na Igrama. Veslanje u Hrvatskoj nije moglo dobiti bolju promociju. U pobjedničkom osmercu Velike Britanije nastupio je i Luka Grubor, hrvatski veslač koji je nakon studija u Londonu nastavio veslati za Veliku Britaniju. Za Hrvatsku je osvojio zlatnu medalju u četvercu bez na Nations cupu 1993. u grčkoj Ioannini.
Bili su to slavni dani, danas, nažalost, neprepoznatljivog, hrvatskog rimen veslanja. Valja naglasiti da smo u Sydneyu imali i dvojac bez kormilara koji su veslali Nino Saraga i Oliver Martinov(prethodnu sezonu treći na svijetu). Nažalost, osmerac nije doživio nastup u Ateni 2004., gdje su veslala samo trojica veslača iz Sydneya(braća Skelin osvojila su srebrnu medalju u dvojcu bez, a Igor Boraska nastupio je u četvercu bez). Zamah rezultata iz Sydneya trajao je još nekoliko godina, pa je osvojeno drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2001. u Luzernu, četvrto u Sevilli 2002., te više medalja na regatama Svjetskog kupa tijekom tog razdoblja.
