Još jednom smo dobili priliku objaviti dio nove, još neobjavljene, knjige zadarskog novinara, publicista i povjesničara sporta Drage Marića u kojoj ovaj puta govori o Zadru i Zadranima uglavnom iz novije povijesti i o suvremenicima. Zapravo od ukupno 44 priče o našim pokojnim sugrađanima samo ih je deset prvih, a sve ostale su priče o Zadranima koje i danas susrećemo. Kako se radi o portretiranju, makar i djelomičnom, naših sugrađana obvezno bar dijelom vezanih za sport, moglo bi se kazati, da je ova knjiga u neku ruku nastavak knjige Zadarski kampaneli, ali s nešto drugačijom dimenzijom.

Jedna od 44 priče govori i o našem pokojnom veslaču i treneru Gojku Matulini ubijenom u zadarskoj gimnaziji prije četrdeset godina. Sjećanja na njega u Jadranu nisu izblijedila, a kako ga je doživljavao Drago Marić pročitajte u donjem tekstu.

***********************************

S ČETIRI KANTUNA - Sjećanje na Gojka Matulinu

Govore mi poneki znanci i prijatelji, da pišem samo pohvalno. A nije tako. Ja odabirem kvalitetne ljude o kojima ću pisati, a o njima se ne može pisati nego pohvalno. Tako je i u ovoj priči o jednom našem pokojnom sugrađaninu, a u njoj je, nažalost, poruka da se dobrota uvijek ne isplati ili da neki dobri ljudi naprosto nemaju sreće u životu, da se njihova dobrota u fatalnome trenutku okrene protiv njih.

Kad je Gojko Matulina 1972. godine skupa s kolegom Vicom Vlatkovićem od učeničke ruke ubijen na stubištu zadarske gimnazije u kojoj je predavao, upitao sam se, zašto Bog takve zločine dozvoljava, zašto uzima k sebi tako prerano i na tako grub način one koji su među nama najbolji ? No božji putovi su nedokučivi pa će tako ostati tajnom zašto nas je Gojko morao napustiti već u 33.godini života, ostaviti mladu suprugu s malim djetetom, svoje roditelje i braću, mnoge prijatelje i znance, a da ničemu, baš ničemu nije bio kriv. Zar samo zato što je htio pomoći prijatelju, što se našao na putu zločinu i htio ga spriječiti, onako na svoj karakteristično blagi, taktički i nenametljivi  pristup, kakav mu je bio cijeli kratki život ?

Stravičan zločin

- Kad je toga fatalnog dana 9. listopada 1972. godine učenik Milorad Vulinović izvukao pištolj na Vicu Vlatkovića i opalio s namjerom da ga ubije, Gojko se našao na korak do kolege. Istupio je k učeniku s riječima: "Zaboga, što radiš. Nemoj krv prolijevati", no Vulinović se okrenuo prema njemu i pogodio ga jednim metkom postrance, a zatim drugi ispalio u čelo Vlatkoviću. Vici nije bilo spasa, a Gojko je imao nesreću da mu je pogođena jetra. Da je metak ušao samo centimetar-dva više, bili bismo ga spasili. Gojko je poginuo zbog svoje dobrote, poštenja i humanosti, nastojeći pomoći kolegi i prijatelju u životnoj opasnosti, a što je najstrašnije u toj strašnoj tragediji, Vulinović je izjavio da je Vicu planirao ubiti jer ga je mrzio, a Gojka nije namjeravao, ali što ga je ubio nije mu žao.

Tako o zločinu, koji je zaprepastio cijeli Zadar i okolicu, čitavu Hrvatsku Srećko Popaj Pedišić, intimus pokojnoga Gojka Matuline, njegov vjenčani kum i sportski partner u kultnome nam veslačkom klubu Jadran u kojemu su se godinama družili. Gojka sam dobro poznavao jer unutar smo jedne godine. Često smo se susretali, iako je on otišao u veslanje, a ja u drugi sport  jer njegova je obitelj stanovala u podrumu Fakulteta, kojeg smo pohađali. Gojko je bio od onih ljudi blage naravi o kojemu su svi samo dobro govorili. Razgovarajući s nekoliko njegovih prijatelja, kao i s njegovim bivšim učenicima, svi su o njemu imali gotovo identično mišljenje:

Smireni i obožavani profesor

- Nikada nismo vidjeli da se naljutio. Uvijek je prema svakome bio strpljiv i s razumijevanjem. Nikada glas nije podigao i bio je jedini profesor na školi kojemu nismo prišili nikakav nadimak i nikada ga ogovarali. Iz njega je zračila humanost i dobrota, on je naprosto bio predodređen za idealnoga pedagoga koga su svi uvažavali. Predavao je povijest i socijologiju, koja je dosta suhoparan predmet, ali njegova predavanja bila su uvijek zanimljiva i s pozornošću smo ga slušali. Nikada nije sjedio za katedrom, nego se uvijek kroz razred kretao ili čak sjeo kod nekoga od nas na klupu. Svi smo ga poštovali, gotovo obožavali. Što god je radio Gojko je to činio polako, odmjereno i smireno. On nikada nikuda nije žurio, a uvijek je svugdje na vrijeme stizao.

- Bio je vrlo čvrst i uporan, ali koštunjav upalih obraza pa smo ga prozvali Bakalarić. Jednom sam ga izazvao na preplivavanje uvale Jazine od bivšeg klupskog doma do prometnice ispod bedema nasuprot klubu. Tko izgubi plaća sladoled. Raspalio sam i dosta mu odmakao, a on je mirno plivao svojim laganim ritmom. Kad sam malaksao, samo je istim načinom proplivao pored mene i kazao:"Izgubio si. Dužan si mi sladoled". Nažalost, nikada mu ga nisam platio pa kad god na dan njegove pogibije odemo na grob mu u Silbi, a činimo to redovito svake godine, uvijek mu za molitve to spomenem, o Gojku opet Popaj.

Jadran drugi dom

Gojko je bio zaljubljenik u more i brodove. Većinu slobodnoga vremena provodio je veslajući u Jadranu, u kojega je došao još kao dječak ili na obiteljskome brodu, kojeg je izradio otac Bepo i držao ga u Foši. Bio je član odličnih posada Jadranova osmerca i posebice četverca, kojeg su već 1956. činili: Ivo Pinjatela, Ivo Škifić, Srećko Pedišić i Gojko Matulina. Čak je uskakao i kao kormilar, ako je bilo potrebito. Kad je trener Jadrana Milivoj Boranić, profesor nam na gimnaziji, otišao voditi reprezentaciju tadašnje UAR-e, Gojko je sa Srećkom Pedišićem i Antom Lovrovićem preuzeo vođenje struke u klubu.

Kao osoba od velikog autoriteta bio je dugogodišnji član Jadranove uprave. U upravni odbor prvi je put izabran 1961. i u njemu je ostao do konca života. Iako vrlo ozbiljan, Gojko je bio vedroga duha i volio je šale i podvale, kojih je među veslačima Jadrana bilo u izobilju, ali on nikada nikome podvaljivao nije. Njegovi prijatelji znaju što je Gojko volio pa kad odu na njegov grob ponašaju se kao da je Gojko živ, "pričaju" s njim, šale se uz dosjetke sa zajedničkih putovanja i natjecanja.  A zapravo Gojko i jest živ jer kad nekoga nema već više od 40 godina, a i dalje je u našim sjećanjima i srcima, onda je i dalje među nama.