• NASLOVNA
• VIJESTI
• REZULTATI
• POVIJEST
• UPRAVA
• TRENERI
• VESLAČI
• KONTAKT
• LINKOVI

10. travnja 2012. Piše: Petar Milin |

Danas smo imali priliku kratko razgovarati s jednim od obnovitelja ''Jadrana'' i njegovim prvim trenerom nakon završetka II svjetskog rata 92 - godišnjim Antom Ivićem. Iako rođen daleke 1920. godine u Zadru, šjor Ante je još uvijek vrlo vitalan i bistrog uma. Kao svjedok tog vremena i jedan od najstarijih živućih veslačkih djelatnika u Hrvatskoj, prisjetio se svojih veslačkih početaka prije početka rata i nakon obnove veslačkog sporta u Zadru nakon završetka II svjetskog rata.

Vraćajući se u to vrijeme od prije više od sedamdeset godina u kojem je u Zadru djelovalo više različitih veslačkih klubova, dotakli smo se i zadarske Diadore, jednog od tada najvećih klubova u Europi, a može se reći slobodno i u svijetu. Zadarska Diadora bila je prvak Europe 1923. u osmercu i brončana s Olimpijskih igara u Parizu 1924., a zadarski veslači bili su i peterostruki prvaci Italije u osmercu. Upravo su uz Diadoru vezani i prvi kontakti Ante Ivića s veslanjem. Kako je ''Jadran'' prestao s djelovanjem 1921. godine nakon talijanske okupacije Zadra, a veliki dio članstva preselio s svojom imovinom u Split, do obnove Jadrana u Zadru doći će tek par godina nakon završetka rata odnosno 1947. godine, pa je šjor Ante svoja prva veslačka znanja stekao upravo u Diadori.

- Zapravo prije veslanja sam se neko vrijeme bavio atletikom odnosno skokovima s motkom. Na nagovor jednog prijatelja, koji je već veslao u Diadori, 1937. godine počeo sam s veslanjem. Tada je dom Diadore bio smješten na prostoru ispred današnje zgrade Maraske s vanjske strane lukobrana, a ponton za izlazak brodova je bio s unutarnje strane lukobrana.

- U to vrijeme Talijani su u Zadru organizirali program sporta za mlade od 16 do 18 godina pod nazivom ''Ludi juveniles''(na hrvatskom to znači Igre mladih op. a.). Tako su se mladi natjecali u sportovima od veslanja, jedrenja, plivanja, košarke..., a ja sam se natjecao u veslanju i jedrenju u klasi ''dinghy'', brodovima od četiri metra s jednim jedrom koji su se proizvodili u Zadru, točnije u škveru Frane Katalinića. To su bili fantastični brodovi preklopne gradnje.

Tako sam ja u sklopu tog programa ''Ludi juveniles'' prvi puta nastupio na veslačkoj regati 1939. godine u četvercu preklopne gradnje odnosno ''yolama de mer'' kako su ih zvali. Nastupali smo na 1000 metara. Tada su se regate održavale s vanjske strane ''đige''(Điga je naziv za lukobran u gradskoj luci u Zadru. Ime mu dolazi od talijanske riječi ''diga'' što znači brana op. a.), a kad bi bilo loše vrijeme regate bi se održavale s unutarnje strane lukobrana, u gradskoj luci. Nažalost tada je bukno rat i sve aktivnosti su zamrle, veslalo se povremeno ali regata nije bilo jer je bilo previše opasno.

- Ne, samo iz viđenja, oni su već prestali veslati prije rata, a već za vrijeme rata i početkom bombardiranja Zadra napustili su grad. Prvo bombardiranje grada bilo je nakon kapitulacije Italije na Dan mrtvih 2. 11. 1943. U to vrijeme Zadar je već bio gotovo potpuno razrušen i ljudi koji su otišli iz grada jednostavno se više nisu imali gdje vratiti.

- Da, imali smo jedan dvoboj sa veslačima šibenske Krke 1941. godine i to u osmerki i četvercu gdje smo stigli prvi. Bila je to jedina i posljednja regata do završetka rata, a i sve do 1948. godine.

- Nakon završetka bombardiranja u kojem je kao i čitav Zadar do temelja razrušen i dom Diadore(danas su samo vidljivi ostaci temelja u moru ispred zgrade Maraske op. a.) čime je ona i prestala djelovati. Sreća u nesreći je bila da je veliki dio brodova Diadore bio smješten u magazinu odnosno skladištu tvornice likera obitelji Vlahov u Vruljici i mi smo uspjeli 1947. godine od tamo izvući nekoliko brodova čime smo pokrenuli obnovu veslačkog sporta u Zadru. Nakon toga smo 1948. uspjeli obnoviti klub i započeti s obukom veslača. Već 1950. uspjeli smo u Zadru organizirati i prvenstvo Hrvatske u čamcima yole de mer u kojima sam i sam sudjelovao osvojivši prvo mjesto u četvorki zajedno s Joskom Perićem, Milom Šimunovom, Mariom Mikinom i kormilarom Tončijem Milutinom.

- Da, bio sam trener i veslač. Uspjeli smo tada omasoviti članstvo u klubu i krenuti na prve regate. Uz to smo prenijeli neke radne navike iz Diadore kao što su pisanje knjige izlazaka veslača i odgoja djece, a danas ćete u arhivi ''Jadrana'' i naći tu knjigu izlazaka iz tog vremena što smo je mi uredno vodili i bilježili svaki izlazak na more. U Diadori je vladala velika disciplina i mi smo isto tako primijenili to u Jadranu. Tada nam je veliki problem bio nedostatak kvalitetnih brodova za regate. Ipak prvi puta smo uspjeli nastupiti na prvenstvu Hrvatske u Puli 1950. s osmercem. U to vrijeme od svih veslačkih klubova u tadašnjoj Jugoslaviji nitko nam nije htio pomoći u donaciji jednog broda iako su Zadrani bili prvaci Europe i osvajači olimpijske medalje u Parizu 1924. Čak smo imali i veliki spor s Krkom iz Šibenika koja je zadržala jedan brod koji je bio namjenjen nama od strane Veslačkog saveza Hrvatske i nikad nam ga nije dostavila.

- Ja sam ih pozvao da nam se pridruže i bile su vrlo dobre veslačice i jako zainteresirane za veslanje. (prve veslačice su bile Rajka Škarica, Ester Dominis, Jelena Karin, Ana Miloš op. a.). Pobjeđivale su na regatama u Zadru i Dalmaciji, a u Mariboru na prvenstvu Jugoslavije smo nesretno izgubili prvo mjesto te 1954 . godine. No, tada su udareni temelji koji će kasnije rezultirati da smo imali prvakinje Jugoslavije u seniorskom osmercu za 1955. godinu za veslačice.

- Bio je to osmerac pomlatka 1954. godine u Mariboru. Veslali su ga Albert Grdović, Pavle Marušić, Vlado Dobrović, Ivica Pinjatela, Rade Radulić, Srećko Pedišić, a ja sam im za tu utrku bio i kormilar umjesto Željka Motušića koji se razbolio. Veslalo se na Dravi u Mariboru.

- Diadora je imala u biti dva tipa zaveslaja, a mi smo iz toga izvukli jedan opušteni mekani zaveslaj. Naravno da smo koristili njihova iskustva u našem zaveslaju. Obično bi trening bio, zavisno o vremenu, izvan gradske luke prema Puntamici i dalje, a ja bi uvijek išao s veslačima.

- Kako sam ja radio u gradskoj knjižnici, počeo sam raditi dvokratno i više jednostavno nisam imao vremena kao volonter raditi s veslačima te je moj posao preuzeo Milivoj Mita Boranić(kasnije poznati trener i u šibenskoj ''Krki'' i inozemstvu op. a.) koji je radio kao profesor u zadarskoj gimnaziji.

- Da, da ja sam i dalje ostao vezan uz klub ali sam se paralelno bavio i s jedrenjem te bio sam prvak Jugoslavije u klasi Dragon 1952. godine.

- U ''Jadranu'' je uvijek bilo reda i discipline. Što ja znam, nijedan veslač koji je izašao iz ''Jadrana'' nije išao krivim putem, svi su išli ''drito''. Uvijek se znao red, da veslač pozdravi starije kad dođe i ode iz kluba. Kazao je jednom župnik tu sa Voštarnice svojim vjernicima da se ugledaju na veslače ispod mosta dok treniraju rano ujutro, a ne na neke druge koji idu po mostu tek tada spavati iz noćnih izlazaka. Veslač dođe na cilj snagom svoje volje, ako nemate taj stav volje nikad nećete doći na cilj. Umireš, ali na cilj moraš doći. To je odlika veslača.

Šjor Ante, koji je neiscrpan izvor informacija iz zadarske povijesti i godinama uredno dokumentira iste, posjeduje i vrlo vrijednu kolekciju fotografija od kojih smo neke i digitalizirali te ih možete pogledati u nastavku dolje. Kako kaže, u vrijeme neposredno nakon II svjetskog rata bilo je jako teško doći do fotografskog filma, pa je i zato manji broj slika iz tog razdoblja klupske povijesti. - ''Fotografskih aparata je bilo ali za film se tada moralo ići čak u Trst, što i tada nije bilo najzgodnije. Prije rata je bilo mnoštvo fotografskih radnji u gradu, pa je zato iz tog razdoblja u Zadru ima jako puno slika jer je to bilo dosta pristupačno.''

_______________________________________________

Veslačko društvo ''Diadora'' 1938. Na slici: Ante Ivić, Vittorio Capuzzo, Andrea Zarauschek

Veslačko društvo ''Diadora'' 1938. Na slici: od prove Nouveiller, Ante Ivić, Vittorio Capuzzo, Andrea Zarauschek, kormilar Alvaro Rossetti

Veslačko društvo ''Diadora'' 1938. Utrke ''Ludi juveniles'' u zadarskoj luci.

Veslačko društvo ''Diadora'' 1938. Utrke ''Ludi juveniles'' u zadarskoj luci.

Veslački klub ''Jadran'' 1949. Na pontonu ispred društva. Čuvar doma barba Ive Polombito, članovi osmerke: kormilar Serđo Mihaljević, štroker Ante Ivić, Ugo Marušić, Josko Perić, Mile Filipi, Mile Šimunov...

Veslački klub ''Jadran'' 1950. Povratak s treninga, na kormilu Ante Ivić

Program prvenstva Hrvatske u Puli 1950.

Veslački klub ''Jadran'' 1951. Spuštanje broda u more.

Veslački klub ''Jadran'' 1951. Povratak s treninga.

Prvenstvo Hrvatske u čamcima yole de mer, Zadar 1950. Veslački klub ''Jadran'' , pobjednici u četvorki: Ante Ivić, Josko Perić, Mile Šimunov, Mario Mikin i kormilar Tonči Milutin.

Prvenstvo Hrvatske u čamcima yole de mer, Zadar 1953. Veslački klub ''Jadran'' , pobjednici u osmerki: Rade Radulić, Zvonko Končurat, Berto Grdović, Leo Musap, Joso Pikunić, Enrik Bulić, Ivoš, Nedo Perinčić i kormilar Ante Ivić.

Veslački klub ''Jadran'' 1954. Skupština društva, govori Čedo Škorić, tajnik

Veslački klub ''Jadran'' 1954. Ante Ivić, trener Milivoj Boranić, tajnik Čedo Škorić i Željko Motušić

Veslački klub ''Jadran'' 1958. Prvenstvo Hrvatske u Zadru u čast 50. obljetnice osnutka Veslačkog kluba ''Jadran'' - utrka juniorskih osmeraca ispred zadarske rive.

INTERVJU: Ivan Dukić, Ivan Krizman, Mario Lukić