> Novosti iz veslanja

> Veslački klub Jadran

> Organizacija regata

> Obavijesti za članove

 




VREMEPLOV - OLIMPIJSKE IGRE PARIZ 1924 - 2024.
100 godina od prve zadarske olimpijske medalje

17. srpnja 2024. Piše: Petar Milin |




Prošlo je točno stotinu godina od osvajanja prve zadarske veslačke olimpijske medalje. Osmerac zadarske Diadore osvojio je 17. srpnja 1924. na rijeci Seini u Parizu brončanu medalju na Olimpijskim igrama. Bila je to ujedno i prva zadarska olimpijska medalja u povijesti, a i prvi značajniji veslački uspjeh na našim prostorima.

U prednatjecanju osmerac Diadore zauzima prvo mjesto ispred posade Australije koja do tada nije bila pobijeđena pune četiri godine, a u finalu osvajaju treće mjesto i brončanu medalju iza posada Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.

Po tadašnjem sistemu natjecanja u finalu je bilo mjesta za samo četiri posade pa su iz tri eliminacijske skupine samo pobjednici ulazili u finale te je još jedno mjesto u finalu bilo rezervirano za pobjednika popravne utrke odnosno kako se to u veslanju popularno naziva - repasaža.

Posadu su činili ovi Zadrani: Pietro Ivanov (Petar Ivanov - kasnije trener u šibenskoj Krki), zatim tri brata Katalinić: Simeone Catalinich, Antonio Catalinich i Francesco Catalinich, Bruno Sorich, Vittorio Gliubich, Giuseppe Crivelli, Carlo Toniatti i kormilar Latino Galasso. Kako je tada Zadar bio pod talijanskom upravom, predstavljali su kraljevinu Italiju, iako su većinom, što je vidljivo iz njihovih prezimena, bili hrvatskog podrijetla.

Osmerac zadarske ''Diadore'' nastupio je na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. i osvojio brončanu medalju iza posada SAD-a i Kanade. Koliko je tada zadarsko veslanje bilo snažno svjedoči i činjenica da je isti osmerac, s nešto izmjenjenom posadom, prethodne dvije godine bio prvak Europe, 1923. na jezeru Como u Italiji, a 1922. srebrni na prvenstvu Europe u španjolskoj Barceloni. Svi koji se razumiju u veslanje znati će što znači kada jedna posada sastavljena isključivo od veslača istog kluba ostvaruje ovako velike rezultate, a upravo ta činjenica govori koliko je Diadora bila veliki klub.

Nažalost, veliki klub je nestao u vihoru Drugog svjetskog rata kada je njihov dom stradao u bombardiranju Zadra. Još i danas su vidljivi ostaci kluba odnosno ostataka stupova na kojima je stajao, u moru nasuprot bivše tvornice Maraska.

Sreća u nesreći je bila, da je veliki dio brodova zadarske Diadore bio smješten u magazinu odnosno skladištu tvornice likera obitelji Vlahov u Vruljici tokom savezničkog bombardiranja Zadra, pa je tako 1947. godine od tamo izvučeno nekoliko brodova čime se pokrenula obnova veslačkog sporta u porušenom Zadru odnosno tim je brodovima obnovljen i Veslački klub Jadran.

Veslački klub Jadran danas je jedini baštinik tradicije organiziranog veslačkog sporta u Gradu Zadru, koja seže u 1885. godinu. Treba spomenuti da je zadarsko veslanje dalo 18 olimpijaca i dvije olimpijske medalje, što dovoljno govori samo za sebe o veličini zadarskog veslanja u proteklih više od stotinu godina.

U američkom osmercu i Rockefeller

Zanimljivo je da je u tadašnjem pobjedničkom osmercu Sjedinjenih Američkih država nastupio i jedan član poznate američke obitelji Rockefeller koji je kasnije postao predsjednik jedne od najvećih svjetskih financijskih institucija Citigroupa.

James Stillman Rockefeller doživio je duboku starost i umro u 102 godini 10. kolovoza 2004. u Greenwichu, savezna država Connecticut. Prije smrti bio je najstariji živući američki olimpijski pobjednik.

Medalja koju je osvojio jedan od zadarskih veslača na Olimpijskim igrama u Parizu 1924.Medalja koju je osvojio jedan od zadarskih veslača na Olimpijskim igrama u Parizu 1924.

 

 

 

> Rezultati natjecanja


Dom veslača Diadore, nasuprot tvornice likera Luxardo, uništen u zračnom bombradiranju Zadra u II Svjetskom ratu, sada su na tom mjestu vidljivi samo ostaci stupova u moru

Sudbina Bruna Soricha i veslača zlatnog zadarskog osmerca

Pripremio: Mario Cotic

Nadam se kako nećemo više zaboraviti Bruna i njegov zanimljivi život i momke koji su ime ovoga maloga grada prenijeli Parižanima i ostatku kontinenta i svijeta još prije 100 godina.... a bili su to samo jedni od brojnih sportaša koji su se na olimpijskim igrama predstavljali ovaj grad i osvajali medalje na drugim europskim i drzavnim natjecanjima.

Htio bih objaviti priču o jednom zaboravljenom, ali velikom sportašu i Zadraninu koji je 1924. godine sa svojim kolegama veslačima osmerca iz VK "Diadora" donio u Zadar prvu olimpijsku medalju u povijesti ovoga grada.

Dana 17. srpnja 1924. na olimpijskim igrama u Parizu veslači Diadore osvojili su broncanu medalju, poimce - Carlo Toniatti (preminuo u Napulju 23. sijecnja 1968. gdje je i sahranjen), Latino Gallaso (preminuo je 29. srpnja 1949. u talijanskom gradiću Roverto gdje je i sahranjen, bio je kormilar osmerca), Pietro Ivanov (preminuo je 22. ožujka 1961. u gradu Civitavecchia gdje je i sahranjen), a za njega je zanimljivo da je bio i trener veslačkog kluba "Krka" iz Šibenika i to od sredine 20-ih godina. Čak je bio u jednom trenutku i kormilar u osmercu toga kluba, a VK "Krka" sa njim kao trenerom postaje i prvak na drzavnom prvenstvu u Splitu 1927. Poslije (kraj 30-ih) je bio i trener VK "Galeb" iz Preka, Antonio Cattalinich (preminuo 31. listopada 1981. u Milanu gdje je i pokopan), Francesco Cattalinich (preminuo 3. travnja 1976. u Trstu gdje je i sahranjen), Simeone Cattalinich (preminuo 4. ožujka 1977. u talijanskoj Gorici gdje je i sahranjen), Vittorio Glubich (preminuo 20. svibnja 1984. u Firenci gdje je i sahranjen), Giuseppe Crivelli (preminuo 2. lipnja 1950. u talijanskom gradu Sondalo).

I na kraju, Bruno Sorich, kojem za grob zna samo nekoliko ljudi, uključujući obitelj. On je sahranjen na starom zadarskom groblju, a da nitko od Zadrana (samo nekoliko ljudi koji ne žive u gradu) ne zna gdje mu je grob, neznaju to niti u gradskom groblju (Nasadi) gdje nemaju nikakav podatak u glavnoj knjizi ukopa, ne znaju to niti u Mandrinato Dalmatico sa gospođom Cristina Luxardo kao predsjednicom tog društva koje se brine o održavanju starih talijanskih grobova, ne znaju to niti u Veslačkom klubu Jadran.

Bruno Sorich

I tako, dao sam se u potragu, kontaktirao gradsko groblje (pomogla gđa. Ljubković), oni mi preporučili gospođu Luxardo, a ona me uputila i spojila sa obitelji koja živi u Veneciji (Lido). I zaista, obitelj koja je vlasnik groba (na kojem nema imena Bruna Sorich-a) potvrdila mi je kako je Bruno sahranjen i počiva u njihovom grobu na zadarskom groblju. Gospodin Umberto mi je poslao i fotografije stare i podatke o Brunu. Bruno Sorich (očito porijeklom iz Preka), rodio se 1904. godine u Metkoviću jer je njegov otac tada bio službenik u bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji i poslom često putovao. Ubrzo se vraća u Zadar nakon što je neko vrijeme proveo i u Rijeci i bio sudionikom "Krvavog Božića" 1920. u tom gradu. Intenzivno se bavio sportom i bio uspješan i u plivanju i jedriličarstvu. Godine 1921. osvojio je kvalifikacije za kup Scarioni u Zadru u 400 m plivanje slobodnim stilom. Sa Diadorinim osmercom osvojio je prvenstvo Italije 1920/21/22... zatim srebro u Barceloni na Europskom prvenstvu 1922. i europsko zlato u gradu Como 1923, te napokon olimpijska bronca 1924.

Sve veslači iz istoga grada, Zadra i istoga kluba (niti jedan iz ostatka tadašnje drzave Italije) što je zaista uspijeh za tako mali grad. Važno je napomenuti da su svi ti momci bili zaposleni u nekim drugim zanimanjima, braća Cattalinich su imali škver u uvali Vrulje, na primjer i nisu bili profesionalni sportaši koji žive od sporta. Sport je za njih bio - entuzijazam i zabava. Tada nije savez, već su klub i grad plaćali troškove putovanja i prevoza barki, a to je u to doba bilo teško i skupo. Dečki nikada nisu znali hoće li moći otići na neko prvenstvo jer su stalno skupljali novce i tražili sponzore i nisu do zadnjega trena bili sigurni hoće li skupiti dovoljno novca za otići na natjecanje.

Bruno odlazi na studij u Napulj i nakon završetka postaje geodet i zapošljava se u tehničkom zavodu koji se nalazio u bivsoj zgradi poliklinike (javno zdravstvo) na Kolovarima. Imao je moćan motor Harley-Davidson s kojim je često odlazio u Liku i na Velebit. Osobno je konstruirao 1938., zajedno sa inženjerom Ledwinka jedrilicu "Qua te Voio" s kojom odlazi na jedrenje i regate. Za grad je značajan i zato sto je 1939. konstruirao sjedište prvog jahting kluba u gradu (danas bi rekli Marina) - RYCI (Reale Yacht Club Italiano). Zalazi često u kafe "Roma" koji je bio u vlasništvu gospodina Umberto Donati, a nalazio se na križanju Calle Larga i Calle Papuzzeri, danas Kalelarga i ulica Šimuna Kožičića Benje (zanimljivo, danas se na tom mjestu nalazi slastičarnica "a Roma"). U tom kafiću je kao blagajnica radila vlasnikova 'ćer Lena u koju se Bruno zagledao i zavodio je dok se nisu 1939. oženili. Sljedeće godine, 1940. rodio im se sin Luppo, njegovo jedino dijete. Luppo je često dolazio na očev grob, ali je u ožujku 2023. godine i on preminuo. Bruno je s obitelji živio u vili Papafava (ne kuca Papafava u gradu). Vila je bila iza "Bagno Spiaggia" ili glavnog kupalista Spiaggia koje je bilo ispred vile Tripalo kod Maraske. U susjedstvu njegove vile je bila "kapetanova kuća" ili vila Tripalo u kojoj je tada živio engleski kapetan koji se tu doselio nakon WWl (prijatelji obitelji Von Trapp koja ih je tu često posjecivala).

Sve u svemu, Bruno ima aktivan i dobar život kao i većina Zadrana u to doba, ali onda Italija ulazi u rat 1940. i sve se mijenja iz temelja, i ljudske sudbine i životi. Bruno je mobiliziran sa činom kapetana i nakon poraza kraljevine Jugoslavije radi u vojnoj službi u Kistanjama. Ne želi živjeti u Kistanjama i biti dalje od obitelji i skoro svaki dan, nekad i po večeri se vraća u Zadar sa svojim motorom Harley-Davidson kući, budeći susjede koji bi odmah znali tko se to vozi noću na motoru i pravi buku. Onda sutradan opet, natrag u Kistanje. Između dva rata, Zadar je bio porto franco i uvozilo se dosta motora i auta (Ford) iz Amerike jer se nije plaćala carina i bili su dostupni. Njegovi susjedi, kapetanova obitelj iz vile Tripalo ima drugačiju sudbinu jer su bili državljani Britanije i kao takvi, državljani neprijateljske zemlje s kojom je Italija bila u ratu i oni su protjerani i dobili obavijest kako u roku 24 sata moraju napustiti svoju vilu, grad i sve što su imali. Bila je to najava teških vremena.

Dakle, rat je počeo i Bruno odlazi u Kistanje, ali jako često je na liniji Zadar-Kistanje jer želi biti kući. Sin Luppo (Luppeto kako su ga od milja zvali) raste polako i još nema nikakvih naznaka o razaranju Zadra, ali osjeća se napetost poradi čestih sukoba između partizana i talijanske vojske. Ti sukobi su učestali i 4.6.1942. godine partizanski odred "Bude Borjan" napada 2 talijanska kamiona na cesti Kistanje-Radučić i ubili su 7 vojnika i 2 časnika. Kao odgovor zadarska komanda šalje 7. 6. 1942. veći broj vojnika u kamionima, na čelu sa kapetanom Sorich-em kao pojačanje vojnim postama na području Kistanja. Ironija je tim veća jer je Brunov otac prije 1918. bio jedno vrijeme državni sluzbenik (pretor, kako se to zvalo tada) u Kistanjama i tu se rodilo njegovo zadnje dijete, tj. Brunova sestra Grazia Sorich. Mještani su pamtili to doba i dosta ih je znalo Bruna poradi njegova oca. Kolona se kretala na cesti Kistanje - Radučić, a prije polaska jedan dečko, čija obitelj je znala Brunovu obitelj iz dana kada je ovaj bio u službi u Kistanjama, došao je upozoriti Bruna da ne ide tom cestom jer je tamo partizanska zasjeda. Ipak, Bruno mu nije vjerovao i kamioni su krenuli. Na cesti Ervenik - Macure došlo je do napada i Bruno je smrtno stradao. Napad je vodio partizanski odred "Bude Borjan"...zapovjednik partizana je bio Mate Staničić, a politicki komesar - Jovo Martić. Poginuo je i partizan, pokojni Vlado Peran iz Šibenika u toj akciji. Na toj cesti, poslije je sagradjen spomenik sa natpisom kako je ubijeno 250 talijanskih vojnika, ali naravno to nije točno, u službenom izvještaju poslanom komandi piše da su ubijena 2 časnika i 7 vojnika. Bilo je dosta ranjenih, od kojih 8 teško. Spomenik se i danas nalazi na mjestu napada na cesti prema Macurama kod Biovičina Sela. Poginuli i ranjeni prevezeni su u vojnu bolnicu koja se nalazila u zgradi Sv. Dimitrija kod danasnjeg sveučilista. U gradu se osjeća potištenost i strah, svi su osjećali da dolaze puno gora vremena i tog dana su vjerojatno donesene brojne odluke o napuštanju grada.

Na posljednji ispraćaj Bruna došlo je jako puno Zadrana, a kolona se kretala od Sv. Dimitrija pa sve do gradskoga groblja. Bruno nije imao svoju grobnicu jer je bio mlad i zato je sahranjen u grobnici svoga punca, ženina oca, gospodina Umberto Donati. Grobnica je i danas u vlasništvu obitelji Donati koja plaća grobnicu, ali osim Bruna tu nitko drugi nije sahranjen. Grobnica je u Polju broj 2 i broj groba je 68. Ono što čudi je kako nema Brunova imena na grobu, a u knjigama i knjizi ukopa uopće nema podatka o Brunovom ukopu ili sprovodu. Uopće nikakvog službenoga, pisanoga traga. Čudno tim više što je na sprovodu bio jako veliki broj ljudi, a neki su još živi ili su informaciju prenijeli drugim zadarskim ezulima. Zato o njegovom mjestu ukopa ne znaju ništa ni u Mandrinato Dalmatico.



Grob Bruna Soricha na Gradskom groblju u Zadru

A što je bilo sa obitelji. Mali Luppeto skoro svaki dan dolazi na očev grob. Majka se relativno brzo seli u Italiju i udaje za notara Ziliotto u Bassano, ali taj nema nikakve veze sa bivšim gradonačelnikom Zadra - Ziliotto. On je usvojio malog Luppeta i dao mu svoje ime Luppo Sorich Ziliotto. Luppo je često dolazio na očev grob, ali nedavno je i on preminuo. Mislim da nije imao djecu. Majka je imala još djece sa novim mužem i oni su isto djelomični nasljednici ove grobnice jer i oni plaćaju tkz. "konak" i placa ga gospođa Elena Ziliotto iz Bassana, a gospodin Donati se vodi kao "vlasnik staroga spomenika." Čudna situacija, puno pitanja, malo odgovora....

Zasto nema Brunovog imena i tko je uklonio informacije o njegovu ukopu u tu grobnicu, zasto ga nema u glavnoj knjizi ukopa, a zna se da je tu sahranjen??? Obje obitelji plaćaju, i Ziliotto i Donati, potvrdili su kako je tu ukopan, a imena nema. Zašto to? U svakom slučaju, sada znamo da je Bruno tu u Zadru i znamo gdje je. Pa eto, kada imate vremena ili ste u prolazu, zapalite svijeću ili ostavite cvijet kakav, a VK "Jadran" bi trebao i vijenac položiti. VK "Diadora" danas se nalazi u Veneciji gdje se ponovno osnovao 30.3.1962. Prije toga, 9.7.1961. okupili su se stari članovi Diadore u Ankoni, a među njima je bilo i nekoliko još uvijek živućih veslača koji su osvojili medalju na olimpijadi.

Simeone i Antonio C. (na fotografijama su: Simone Cattalinich, anni 72, con la maglia delle Olimpiadi del 1924; Antonio Cattalinich, anni 68; Nicolò Ledwinka, anni 62; Giulio Colombani, anni 56; Nerino Rismondo, anni 52; Silvio Fattovich, anni 50; Paolo Willenik, anni 48; Paolo Radovani, anni 42, e il timoniere Bruno Politeo, anni 41.).

Oni su osnovali VK "Stamura" koji je prethodio Diadori u Veneciji. Tu su i fotografija sa starim članovima u osmercu (preuzeto iz "Il Piccolo").

Hvala i nadam se kako nećemo više zaboraviti Bruna i njegov zanimljivi život i momke koji su ime ovoga maloga grada prenijeli Parižanima i ostatku kontinenta i svijeta još prije 100 godina.... a bili su to samo jedni od brojnih sportaša koji su se na olimpijskim igrama predstavljali ovaj grad i osvajali medalje na drugim europskim i državnim natjecanjima.

 

 

Podijeli na Facebook

 

ARHIVA

Međunarodna regata - Villach
Hrvatsko veslačko prvenstvo - Zagreb
5. Regata Kupa Dalmacije - Posedarje
Jumbo regata - Zagreb
4. Regata Kupa Dalmacije - Kaštela
Hrvatsko veslačko prvenstvo za seniore
3. Regata Kupa Dalmacije - Dubrovnik
Croatia open - Zagreb
2. Regata Kupa Dalmacije - Šibenik
1. Regata Kupa Dalmacije - Split
Croatia indoor - Rijeka
Zimske pripreme - Šibenik

>>> ARHIVA