|
|
RAZGOVOR poručnik IVAN DUKIĆ, natporučnik MARIO LUKIĆ, satnik IVAN KRIZMAN
"Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi" ...
11. kolovoza 2011. Razgovarao: Petar Milin |
Za one koji su čitali Alana Forda ova izjava legendarnog Grunfa sigurno nije nepoznanica. Tragom njegovih riječi ovih dana uputili smo se na poziv našeg bivšeg trofejnog veslača Ivana Dukića u posjetu 93. Zrakoplovnoj bazi u Zemuniku na zadarskom aerodromu gdje smo na Danu otvorenih vrata povodom obilježavanja 16. obljetnice Vojno redarstvene akcije ''Oluja'' imali priliku vidjeti zrakoplove i tehniku kojom raspolažu u toj bazi. Tom prilikom napravili smo mali razgovor sa poručnikom Ivanom Dukićem, natporučnikom Mario Lukićem te satnikom Ivanom Krizmanom, također bivšim veslačima.
Nakon uspješne veslačke karijere Ivan se potpuno posvetio zrakoplovstvu i danas je nakon završenog školovanja već nekoliko godina uspješan vojni pilot. U veslanju će sigurno ostati upamćen kao jedan od najboljih štrokera kojih je imao Veslački klub ''Jadran''. Zajedno sa svojim kolegama Josipom Stojčevićem te braćom Marinom i Brankom Begovićem osvojio je brončanu i srebrnu medalju na Svjetskim juniorskim prvenstvima u Ateni 2003. i Barceloni 2004. godine. Upornost, koja je jedna od vrlina veslača, bila je jedna od Ivanovih odlika, uz veliku borbenost u utrci kojom je uz dobar ritam znao zaposliti ekipu iza sebe, pa je tako stalno ponavljao kako će on jednog dana biti pilot kanadera, što su neki shvaćali kao šalu ali na kraju će mu se i ta želja, nadamo se, ipak ispuniti.
Satnik Ivan Krizman, poručnik Ivan Dukić i natporučnik Mario Lukić na stajanci aerodroma na Zemuniku
Da ima neka ''tajna veza'' između veslača i pilota potvrđuje i podatak da je na Zrakoplovnoj bazi u Zemuniku prisutna prava kolonija bivših veslača. Uz Ivana Dukića tu je i Mario Lukić, pilot helikoptera, također naš bivši uspješni veslač kao i Ivan Krizman nekadašnji veslač osječkog ''Iktusa''. Na civilnom dijelu Zračne luke Zadar kao kontrolori leta rade također naša dva bivša veslača Kristijan Matulić i Damir Mrkić. U vještinu hrvatskih vojnih pilota uvjerili smo se kad smo imali priliku vidjeti i našu odličnu akro grupu Krila Oluje. Zadrani ih mogu često vidjeti na nebu iznad grada na svojim treninzima na kojim uvježbavaju svoj program. Akrobacije ove već sad svjetski priznate akro grupe oduševile su sve prisutne, a kako to izgleda možete pogledati u našoj foto galeriji. Link na web stranicu >>> Krila Oluje Ovi uspješni mladi ljudi mogu biti primjer svim mladim veslačima kako se uz bavljenje veslanjem ali i sportom općenito, uvijek izađe na pravi put, a veslanjem steknu takve radne navike, upornost i mentalna snaga koja u kasnijim životnim prilikama i u najtežim trenucima sigurno pomaže. Inače u posjeti Zemuniku su bile ''jake snage'' predvođene predsjednikom Kluba Klaudijom Stipčevićem, a nadamo se da će ove slike možda privući još nekoga na letački poziv kao što su to učinili dva Ivana i Mario. Zahvaljujemo se i Službi za odnose s javnošću i informiranje MORH-a te pukovniku Marinku Karačiću koji su nam pomogli u organizaciji ovog razgovora. |
Razgovor sa poručnikom Ivanom Dukićem, natporučnikom Mariom Lukićem i satnikom Ivanom Krizmanom
poručnik IVAN DUKIĆ
Došao sam u jesen 1997. godine.
Ne, nego prisilno! :) Sjećam se večer prije nego li sam po prvi puta došao u Klub da sam nagovorao tatu da me upiše na košarku ili nogomet. A on meni odgovori: Za košarku nisi, tu je bio u pravu, ja mu kažem onda nogomet, super, a on: e tu nećeš ići, ja imam sport za tebe! Sad ja kažem u sebi, koji sada sport, a on provali: veslanje! Ja u sebi vrtim kakvo sada veslanje, što je to, Ben Hur, ovo, ono, ajde dobro da probamo!
Dolazimo mi to jutro, vidim ja neka ogromna zgrada i uđemo unutra i pita stari za upise i dođemo do neke kancelarije kad unutra trener Bajlo. Odmah je uslijedila standardna procedura pitanja: kakav si u školi, jel kradeš, znaš li plivati ... i dobro sve to prođe i kaže on meni sutra trening ti je u tad i tad. Prvi trening mi je bio ''ajme majko'', imali smo trčati dva puta po tri kruga na rampi za zagrijavanje, a ja umirem, ''jezik do poda''. Sjećam se još taj prvi dan da smo radili neke trbušnjake i druge vježbe u dvorani nakon čega smo išli u veslaonu. Nakon prvog treninga sam znao da je to to i da sam došao na pravo mjesto.
Prvi trener mi je bio Svetko Milin.
Ja sam bio tu neko vrijeme u Školi veslanja nakon čega se sjećam da je braći Filipu i Hrvoju Eškinji trebao kormilar za dvojac s kormilarom i tako sam ja počeo kormilariti jer sam u to vrijeme imao oko pedesetak kilograma. Tako sam prešao i na trening sa starijim veslačima gdje je bilo dosta trčanja i malo ozbiljniji trening. Te 1999. godine sam počeo kormilariti osmercu mlađih juniora i na Prvenstvu Hrvatske u Zagrebu smo tada osvojili drugo mjesto. Godinu dana kasnije još sam kormilario ali sada već seniorima na Svjetskom prvenstvu za neolimpijske discipline u Zagrebu u četvercu sa kormilarom.
Već sam ja i kad sam bio kormilar znao odraditi pokoju utrku u skifu kadeta po regatama kupa Dalmacije ali pravo veslanje je počelo 2001. godine. I tada sam još bio dosta mršav i pokušavao sam se udebljati na sve moguće načine. Počeo sam u dvojcu bez kormilara sa Nikolom Jerićem i to nije izgledalo loše, kasnije smo na Prvenstvu Hrvatske uvjerljivo pobijedili u osmercu, a ja sam sjedio na broju dva.
Da, već slijedeće, 2002. godine, imali smo jednu sjajnu generaciju mlađih juniora koja je dominirala tadašnjim rimen veslanjem u svojoj generaciji u Hrvatskoj. Na Prvenstvu Hrvatske smo osvojili prvo mjesto u osmercu veslajući 28 zaveslaja u minuti što dovoljno govori koliko smo bili dominantni.
Kao mlađi juniori, drugi dan smo veslali juniorski osmerac i bili drugi za ''lopticu''. Ali izgubili smo od naših juniora ostavivši trećeplasiranu posadu nekoliko dužina broda. Te godine naš klub osvojio je osmerac u sve tri kategorije: mlađih juniora, juniora i seniora.
Početkom te 2003., u proljeće, nismo išli na nikakve pripreme, a ja sam počeo veslati sa Brankom Begovićem dvojac bez kormilara dok su drugi dvojac činili Marin Begović i Josip Stojčević. Na jednom treningu smo sjeli zajedno u četverac i odmah sam osjetio da bi tu moglo biti nešto, radio sam što god sam htio u brodu, dizao broj zaveslaja, kretao se slobodno, a oni bi sve to odlično popratili, a bilo je i jakog provlaka, jednostavno krenulo je od prvog zaveslaja. To je bilo točno nekoliko dana prije nego li je trener slao prijave za Prvosvibanjsku regatu u Zagrebu krajem četvrtog mjeseca. On je imao namjeru da veslamo sa drugom dvojicom naših starijih juniora ali u razgovoru sa njim smo ga ipak nagovorili da zaveslamo u ovoj posadi.
Pobijedili smo sa dvije dužine prednosti. I tad je krenula priča kako smo time zaslužili put na regatu u Munchen. Koji Munchen, pitamo se mi? Nitko nikad nije ni čuo za regatu u Munchenu. Tjedan dana nakon toga smo otišli za Munchen. Sjećam se tada, posloži nas trener, i kaže prije prednatjecanja: ''Francuz jak, Nijemac jak, Englez jak, ovaj jak, onaj jak, a vi ako uđete u finale dobro je ...'' Tog prednatjecanja se sjećam još kao da je bilo jučer. Prvi samo ulazi u finale. Startamo mi i držim ja 34 zaveslaja i mi tri dužine ispred svih! Gledam ja lijevo, desno ne mogu vjerovati, nitko ne prilazi, a mi veslamo 28 zaveslaja u minuti i zadnjih 250 metara mi dvije dužine ispred svih finiširamo sa 38 zaveslaja i uđemo prvi u finale. Nismo ni stali, a sa obale viče trener Bajlo, misleći da smo nepotrebno digli finiš: ''Dukićuuuuuuuuu, ako popodne ti i ta trojica ne odveslate finale kako treba, idete na noge u Zadar!'' Mi smo ga samo gledali i ništa nam nije bilo jasno! Pobijedili smo uvjerljivo i u finalu, tada se sjećam da nam je prišao na postolju Darko Zibar i rekao: ''Je li vi znate tko pobijedi u Munchenu da je to finale svjetskoga prvenstva!'', a mi nismo dotad niti sanjali o svjetskom prvenstvu. Sutradan smo opet pobijedili u finalu.
Prije te norme smo bili na Bledu i pobijedili na međunarodnoj regati i došli na crtu gdje smo izvukli A normu. Tada je normu izvukao još i Frane Niseteo u skifu.
Staza u Ateni je bila napravljena za Olimpijske igre i bila je vrlo blizu mora, nekih 500 metara i svaki dan je puhao jak vjetar. Ušli smo u finale ali staza je skraćena na 1000 metara zbog velikih valova. U finalu smo startali i sjećam se da smo vozili veliki broj jer je to omogućavao mit i kratka staza. Sve tri posade su završile u pola dužine. Službeni spiker proglašava nas trećim, počelo je slavlje, bacanje po brodu... I sve je to bilo sjajno dok nismo izašli na ponton na dodjelu medalja, kad na službenom semaforu piše da nas je za sedam desetinki pobijedila Rumunjska. Sve nam se srušilo i nakon toga naši su uložili žalbu.
Uslijed velikih valova na foto finišu našu provu je potopio val, iako smo bili ispred posade Rumunjske, suci su tvrdili da su oni ispred nas. Vidio nam se samo broj sa prove, a oni su tvrdili da je taj broj moguće staviti naprijed pa se to ne računa. Na kraju je utrka proglašena mrtvom i podijelili smo to treće mjesto s Rumunjima.
Te godine smo odradili sve pripreme i dominirali smo u dvojcima u Hrvatskoj. Ponovno smo veslali četverac i išli na Svjetsko prvenstvo u Barcelonu. Meni je ta godina bila posebno teška jer sam imao selekcijsko letenje na Zemuniku i tu sam trošio puno vremena te bi nakon pet sati letenja morao odrađivati i trening što me iscrpljivalo do krajnjih granica.
Opet smo ušli u finale i sjećam se tada da smo nakon starta izbili u vodstvo nakon 500 metara. Dogovorili smo se da ćemo na 1000 metara opaliti ''20 jakih'', što nam je bila uobičajena praksa. Na 1000 metara bili smo opet sa starim znancima Rumunjima u nekoliko metara. Zadnjih 200 metara ušli smo poravnati i dobiju nas za sekundu na kraju. Bili smo ljuti na kraju na sebe jer smo očekivali prvo mjesto ali nakon što smo shvatili što smo napravili ipak smo se oraspoložili.
Četverac bez kormilara Josip Stojčević, Marin Begović, Branko Begović i Ivan Dukić na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni 2004., srebrna medalja.
Finiš utrke četveraca bez kormilara juniora na Svjetskom prvenstvu u Barceloni 2004.
Još sam veslao dvije godine 2005. i 2006., a nakon toga sam morao prekinuti jer sam sam već imao previše obaveza na fakultetu i jednostavno nisam mogao sve stizati.
Pa pratim i dosta sam u toku, čujem se sa svojim kolegama veslačima često.
Uf, bilo je to vrlo rano, još tamo 1990. kad sam prvi puta bio tu na aerodromu u Zemuniku. Doveo me rođak Nikola koji je bio letač mehaničar na helikopteru. Tad sam se prvi puta vozio u helikopteru i zarazio se i odlučio već tada što želim.
Stari je rekao: ''Da slučajno to nisi upisivao :), drži se doma garaže i motora!''
Trenutno letim na Pilatusu, završio sam za nastavnika letenja i od jeseni ću dobiti svoje prve kadete za školovanje.
Definitivno jednog dana. Mislim da je to najbolja perspektiva u vojsci.
Pročitajte i članak o Ivanu Dukiću iz časopisa ''Hrvatskog vojnik'' od prije nekoliko godina: |
>> Poručnik Ivan Dukić pokraj aviona Pilatus 
satnik IVAN KRIZMAN
Tamo 1993. godine u osmom razredu osnovne škole počeo sam trenirati u Veslačkom klubu ''Iktus'' u Osijeku. Bilo je to klasičan početak u Školi veslanja godinu dana, nakon čega smo počeli već kao kadeti odlaziti na prve utrke.
Sjećam se tada svoje prve utrke u četvercu skul sa kormilarom za kadete. Do tada smo samo vesluckali po Dravi i ponekad bi podignuli ''deset jakih'', jednog dana su nam rekli da idemo na regatu u Ottensheim u Austriju. Nitko nije znao što je to utrka i što očekivati. Poravnali smo se na startnu ravninu, mi i još jedan čamac, neki Austrijanci. Krene utrka, kad ono teško, nikad nismo tako nešto do tada probali i nakon dvadesetak zaveslaja, nas trojica su uhvatila zajedno raka (fangali op. a.) i uspjeli se prevrnuti u četvercu! Sva sreća da je stala utrka jer sigurno nebi imali snage doći do cilja. Tada smo shvatili što je to utrka i uhvatili se treniranja puno ozbiljnije.
Već kroz mlađe juniore smo radili puno ozbiljnije. Tada nam je trener bio Krešimir Ižaković (današnji izbornik hrv. veslačke reprezentacije op. a.) koji je stvorio pomalo ''vojničku atmosferu'' u kojoj se dosta radilo.
Značajni rezultati krenuli su u mlađim juniorima. Na Prvenstvu Hrvatske 1995. veslali smo u četvercu sa kormilarom za mlađe juniore. Bili smo drugi iza ''Jadrana'' iz Zadra. Puhala je neka bočna kontra u kojoj smo se borili do zadnjeg metra sa Zadranima. Tada je to za nas bila nova disciplina jer smo do tada veslali samo skul. Štroker nam je bio Ivica Stojaković, bio je tu još i Boris Čagalj. Tu smo čitavu godinu proveli na rimenu u dvojcu, Boris Čagalj i ja, ali veslali smo neki prastari Pirš čak smo bili i pobijedili na jednoj daljinskoj regati u Budimpešti u konkurenciji dvadesetak posada ali pošto nismo imali kvalitetan čamac slijedeće godine smo se ponovno vratili na skul.
Kad smo se vratili na skul te godine smo postali prvaci Hrvatske u četvercu na pariće, a godinu dana kasnije kao druga godina juniora postali smo prvaci u dvojcu i četvercu na pariće. Kao druga godina juniora bili smo najbliže cilju da odemo na Svjetsko prvenstvu ali smo na Prvosvibanjskoj regati u Zagrebu izbubili za ''dlaku'' od dubla ''Mladosti'' i time izgubili šanse. Tad smo malo možda i pogriješili u tempiranju forme i to nam se osvetilo. Proveli smo desetak dana na pripemama, prvo u Telašćici na Dugom otoku, zatim u Skradinu. Pripreme su mi ostale u sjećanju po nabijanju kilometara i veslanju od Skradina do Šibenika i natrag.
U prvom redu disciplina i radna navika. Ja i dan danas ne mogu bez bar pet treninga tjedno. Recimo danas poslije posla ja mogu obaviti trening bez ikakvih problema jer i dalje imam te radne navike iz veslačkih dana i to mi nije nikakav problem. Kroz veslanje sam naučio gristi do kraja, uvijek ići dalje i kad pređeš taj prag boli i kad je najteže da nema puštanja, u jednu ruku veslanje je mazohizam, postaneš jednostavno ovisan o treningu.
Sigurno da kroz veslanje ''očeličiš'' i poslije ti je sigurno lakše raditi neke stvari, doživljavaš ih normalnim.
Ja sam htio u vojsku ili policiju. I razmišljao, ajde vojska, letenje i tamo negdje u drugom razredu srednje vidio neki natječaj za školovanje vojnih pilota, malo slikice i tako je to krenulo. Inače do tada nisam imao nikakve veze sa avionima, tek kad sam došao prvi puta tu na Zemunik sam vidio avion uživo, a već sam bio položio liječnički sa natječaja. Tada sam to letenje možda zamišljao u fazi mladenačke zanesenosti i drugačije ali stvarnost je uvijek malo drugačija od snova.
Trenutno radim kao nastavnik letenja te kao demo pilot na školskom avionu Zlin.  Satnik Ivan Krizman u školskom avionu Zlin Z 242L Aerobatic s Blankom Vlašić, našom poznatom atletičarkom.
Da, bio sam sedam mjeseci u Afganistanu ali ne kao pilot nego sam iskušavao drugu dimenziju vojske onu kopnenu! Bio sam i u Americi lani tri mjeseca na višoj časničkoj školi i u Italiji sam bio na jednoj razmjeni na kojoj sam letio na mlaznom avionu.
Mi smo vezani uz vodu, more, voda, veslanje. Šest godina života sam proveo u veslanju i tokom tih šest godina stalno je neka tekućina bila kraj mene, tako da ta tekućina mora biti i dalje kraj mene te sam se se ja brzo prilagodio životu ovdje kraj mora. Imam tu i gumenjak i nekad odem i na ribe.
Samo raditi i stiskati. Veslanje razvija neke sposobnosti koje u nekim drugim sportovima i nećete naći. Mene je uvijek fascinirala izdržljivost veslača u fizičkom i psihičkom smislu. To će im sigurno pomoći u kasnijem životu. |
natporučnik MARIO LUKIĆ
>> Natporučnik Mario Lukić pokraj helhoptera Bell 206 JetRanger
Bilo je to 1994. godine kada sam počeo trenirati u Školi veslanja VK ''Jadran''. Kasnije mi je prvi trener bio Svetko Milin..
Nakon Škole veslanja, gdje smo prošli kroz jole, uglavnom smo veslali četverac s kormilarom, a rjeđe osmerac. Na regate sam počeo odlaziti 1998. godine kao mlađi junior i to uglavnom po kupu Dalmacije?
Pa je, bilo je tu puno prvih mjesta, kako u četvercu sa kormilarom tako i u osmercu.
Da, nastupio sam na tri Prvenstva Hrvatske, sva tri puta u osmercu, 1999. kao mlađi junior, 2000. i 2001. kao junior i sva tri puta sam osvajao druga mjesta. Tada smo kao juniori dvije godine zaredom izgubili od osmerca ''Mladosti'' koji je te dvije godine nastupao na Svjetskim juniorskim prvenstvima, iako ni mi nismo bili ''za baciti'' oni su za nijansu u tom trenutku bili bolji od nas.
Mene se najviše dojmio taj timski duh, veslanje osmerca koje uvijek ostaje u lijepom sjećanju, a veslanje danas pratim povremeno kad stignem.
To nije bila klasićna priča da sam od malena htio biti vojni pilot. Sve je počelo tamo u trećem, četvrtom razredu srednje škole. Kako sam se školovao za zrakoplovnog tehničara, nakon što sam vidio natječaj za školovanje vojnih pilota malo sam se zainteresirao i zajedno sa skupinom školskih prijatelja prijavio na natječaj. Svidjelo mi se i uspio sam proći sve kontrole i upisati se na fakultet gdje sam nakon četiri godine uspješno završio školovanje.
Sad sam trenutno na helikopteru, nastavnik sam letenja i zadovoljan sam sa tim, a za budućnost nemam nekih posebnih planova, za sada me okupiraju samo helikopteri.
Red, rad i disciplina, samo se tako može uspjeti!
|
