ZDRAVKO FAIN

Čovjek ispred svoga vremena

Pripremio: Petar Milin

Veslački klub Jadran krepki je stogodišnjak. Unutar te institucije Zdravko Fain druga je veslačka institucija. Na čelu Veslačkoga kluba Jadran sasvim sigurno nije mogao biti bilo tko. Nakon što je dugo godina bio predsjednik kluba, prošle godine dao je ostavku na to mjesto.

- Kako se to događa u životu? Kada bih govorio o karizmi svoga življenja, onda sam uspješniji u privredi nego u sportu. A to u privredi nitko ne zna. A isto tako ni u sportu nitko ne zna. Nastojao sam sa svojom pojavom ne izazivati ljude i biti sa strane. A kada si sa strane, onda poslije toga nitko ne zna što si radio. U mnogim projektima bio sam trideset godina ispred svih, što se vidi po dokumentima. Tako sam i kod proslave 100 godina bio 30 godina ispred svih. Pripremao sam to četiri godine.

Proslava stogodišnjice

Ako smo dobro shvatili, postojalo je, dakle, određeno nerazumijevanje?

- Ne bih rekao nerazumijevanje, ne mogu tako reći. To su sve moji dobri prijatelji, kolege, mi radimo 50 godina skupa, to su tako časni ljudi. Bio je to splet nesretnih okolnosti, imao sam i drugih problema. Proslava mi nije bila bitna jer sam smatrao da, ako to nije na određenoj razini, onda me to ne zanima. Svake sam godine, u te četiri kako smo pripremali proslavu, nudio svoj mandat na raspolaganje. Nije bilo osobe koja bi me zamijenila budući da nije bilo lako jer sam uvijek odrađivao. Rekao sam u jednom trenutku: "Gospodo, dogovorili smo se, ja odstupam. Fino, baš na stotu godišnjicu. Odradio sam svoje. To sam htio i prije." Mislim da je taj klub danas organiziran fantastično, lijep je i izvana i iznutra, imamo mlade ljude i taj klub treba veslati dalje. Klub je dobro praćen, financijski podržan, kadrovski organiziran. Ima mlađu upravu, osim predsjednika Duje Stipčevića. Rekli smo da idemo svi i da ostavljamo mladima. Prvi sam otišao.

Kako gledate na to da nakon toliko godina više niste predsjednik?

- Oduševljen sam da je do toga jedanput došlo, da jednostavno netko drugi radi. To mi je uvijek odnosilo dva-tri sata dnevno. Da ne kažem da je to i financijsko opterećenje - u 50 godina imam pet putnih naloga, a bio sam pet milijuna puta na putu.

Od Sutomišćice do Luke

Odakle ljubav prema veslanju?

- Došao sam u Zadar iz Sutomišćice sa 7 godina. Tata mi je bio direktor Zanatskoga privrednog poduzeća koje je bilo do Veslačkog kluba. Preskakao sam kroz prozor drvarnice, kroz dvorište MUP-a preko ograde veslačkoga i zaradio dva ožiljka jer sam se jedanput nabio na te željezne šipke. Prvo smo godinu-dvije "posuđivali" boksačke rukavice koje je imao Veslački klub i ondje bismo boksali. U tom dvorištu gdje je bio odbojkaški teren i nogometno igralište uvijek smo se igrali. Tu smo se i kupali kao dečki - tamo je bilo čisto more. Negdje 1958. sam se učlanio u klub.

Nastupili ste 11. lipnja 1961. s petnaest godina u juniorskome četvercu na natjecanju u Šibeniku skupa s Marijem Matulinom, Antom Colićem, Dragim Žuvanićem, a kormilar je bio Boris Švorinić. Izgubili ste od Gusara? Je li to bila vaša prva službena utrka?

- Prvo sam bio kormilar, a kasnije sam postao veslač. Puno je tako veslača nastalo. Bio sam i skulist i rimenaš. Vidite, vi imate jednoga velikog Giergiju koji je igrao košarku, nogomet, rukomet. I sve što je igrao, dobro je igrao. Rekao bih, geni od rođenja. Rekao bih da je to prirodna opuštenost kod sportaša i tko to ima savlada tehniku bolje, i on je tehničar. Imali smo ljude koje bismo stavili u osmercu u sredinu, jer su bili izvanredno jaki, ali slabi tehničari. Mogao sam veslati prstom. Imali smo i dobre trenere. Jedan od najboljih bio je Srećko Pedišić. I Gojko Pinjatela te Gojko Matulina. Bilo je i još puno drugih ljudi sa strane.

Te godine bili ste i u Šibeniku na prvenstvu Jadrana treći, opet u posuđenom i lošem čamcu?

- Mi nismo imali brodova. Ivo Ivanković, koji je bio par godina stariji od mene, dobio je taj bolji čamac, a ja bih dobio gori. To je u to doba bilo tako. Danas Jadran ima sve "empachere", najbolje brodove na svijetu. Mi smo sami krpali brodove, "one jole staklom strugali i pituravali" svake godine. Onda bismo ugrijali tu verližu, kako smo zvali lak, i to smo sve radili sami.

Oženio veslačicu

Imali ste u klubu tada i veslačice - kako je to sve onda funkcioniralo?

- Mogu vam reći da je 50% muškaraca dolazilo u klub jer su u njemu bile i žene. Uvijek sam zagovornik da ih bude. Bilo je dosta tada veslača i veslačica u Jadranu i nikada nije bilo problema. Uostalom, ja sam se za veslačicu i oženio.

U lipnju 1963. u Splitu na regati ste bili treći te je konstatirano da ste najbolji skifist od primorskih klubova, ali da još zaostajete iza predstavnika klubova s rijeka i jezera. Prije vas su bili dva Mariborčanina? Gdje je bila njihova prednost?

- Te je godine prvenstvo države bilo u Zadru. Tada sam bio najbolji skifist po svemu, a došao sam drugi. Jer smo veslali taj dan dvije trke, zbog potresa koji je bio u Skopju. Vodio sam 80 metara ispred ovoga koji je došao prvi i najednom sam pukao. Maestral je puhao i došao sam drugi za 5 centimetara. Jednostavno su mi otkazale ruke. Bila je to pegula, Skopje me je koštalo i vjerojatno nisam bio toliko kondicijski spreman koliko ovaj drugi.

U svibnju 1965. ste u osmercu Jadrana koji uvjerljivo pobjeđuje na regati u Splitu u sastavu: Marko Klepac, Lem Russo, Ivica Dundov, Boris Dukić, Joško Žuvanić, Zdravko Fain, Mladen Paleka i kormilar Zvonko Bakija.

- Poslije smo prešli na rimen i trebao je taj osmerac ići u reprezentaciju. Bili smo na Bledu i tu je kormilar napravio glupost, jer je ušao u krivu stazu i diskvalificirali su nas. Tada je prvi put trebala reprezentacija ići vani, jer u ono vrijeme juniori nisu išli. Ali bili smo vrlo kvalitetni.

Rano ste prestali veslati. Zašto?

- Prešao sam u seniore i Joško Žuvanić i ja trebali smo veslati dvojac. Dobro je to išlo. Na 20. rođendan sam izgubio bubreg igrajući s Marijem Bukaricom i još jednim iz TIZ-a nogomet na pijesku. Došlo je do sudara, treći dan sam operiran.

Od 1974. ste u Upravnom odboru kluba i u Odboru za gradnju doma.

- To je bila prekretnica kada je Mato Marlais došao u klub iz Tankerske. Pitali smo se što ćemo raditi i ja sam insistirao da budemo masovni klub. Rekao sam da ću biti u klubu ako će tu biti mnogo mladih. I onda smo krenuli s tom mlađarijom koja je počela nizati uspjehe s Bajlom kao trenerom. To se sve polako složilo s Bajlovom upornošću i kvalitetom uprave.

Osoba od povjerenja

Kako je biti predsjednik jednoga kluba? Što treba predsjednik imati, koje osobine i kvalitete?

- Prvo, treba biti osoba od povjerenja. Mora imati plan i program prije nego počne biti predsjednik. Zapadnjaci su organizirani i imaju olimpijski ciklus. Odrede pravila za četiri godine i ona se ne mijenjaju. Primjedbe stavljaju u sandučić. Za sve se primjedbe glasa nakon ciklusa, i ono što se izglasa, vrijedi za iduće četiri godine. To se meni svidjelo i mi smo tako krenuli u Hrvatskom veslačkom savezu i slično u klubu. I to je predsjednik. Jer predsjednik sam ne može ništa. Svi pomažu koliko mogu. Radi se demokratski. Ja sam isto takav - ne želim ništa lomiti. Ono što smo se dogovorili trebamo poštovati i onda je sve u redu. Nikada to nije 100%.

Dok ste bili na čelu Hrvatskoga veslačkoga saveza, koji je tih osam godina imao velike uspjehe, kako ste određivali ciljeve i strategiju?

- Uvijek ste u prostoru, putujete i diskutirate s ljudima. Gledate što rade drugi. Postave se pravila što svatko treba raditi. Jedan puta smo samo odustali i nastao je takav cirkus da sam rekao treneru reprezentacije Mladenu Marinoviću da dade ostavku i on ju je dao. I zato smo osvojili medalju u Sidneyju u osmercu. Onaj koji ne radi po dogovorenom naći će opravdanje, ali ne možeš raditi protiv sustava. Morao je otići ili on ili ja. Došli su novi i mi smo osvojili medalju. U tom trenutku smo napravili trenažni sustav koji su odmah počeli kopirati svi ostali. Poseban, nelogičan - koji je upalio. Mi smo stavili veslače osmerca u dvojce, stavili dvojicu viška i rekli neka vidimo koji će sada otpasti.

Član HOO-a

Član ste Vijeća HOO od 1996. do 2000. Je li bio naporan rad u tome tijelu. Koliko je zahtijevao i s čime ste se suočavali?

- Bio sam jedini koji je razbio taj sustav domova. Komisija koja određuje tko će na olimpijadu, Hebel i Marinović, predvidjeli su da ide četverac a ne osmerac. Ja sam se digao i rekao Vrdoljaku da idem, jer on tu ima čovjeka koji bolje poznaje veslanje od mene. Idem kući i imam onda pametnijeg posla, ako je to tako. Onda su me vratili. Tada sam izborio osmerac, a na sljedećoj sjednici i četverac. Ne možeš reći da si izvršni odbor i da ne možeš ništa promijeniti. Ja donosim konačnu odluku, a ne komisija. Podržali su me Rizvanbegović i Rato Tvrdić i onda je Vrdoljak presjekao.

Što biste još rekli a da vas nismo pitali?

- Ponosan sam da sam bio u Jadranu. Moje je geslo: sve za mlade. Napravio sam utrku osmeraca u Zagrebu, međunarodnu, koju sam počeo s geslom 'Zaveslajmo zajedno za Hrvatsku'. Predsjednik Tuđman je bio pokrovitelj. Danas ta regata ima tisuću ili dvije tisuće veslača. Dakle, pogođeno je. Za mog mandata dobili smo brojne nagrade, napravljena je monografija kluba zahvaljujući Čedi Škoriću, Dragi Mariću, Marijanu Klancu i meni. Uspio sam na kongresu u Glasgowu dobiti prvo veliko natjecanje - juniorsko svjetsko prvenstvo koje se 2000. održalo u Zagrebu. Bio sam na svim kontinentima i tu sam puno naučio.

Kako vidite budućnost veslanja u Zadru i u Hrvatskoj?

- Nisam neke zadatke ispunio. I želim još neke stvari napraviti pa znam biti čak i bezobrazan. Pri Hrvatskom olimpijskom odboru napraviti institut športa. Dosada to nisam uspio iako to tjeram već 20-25 godina, ali to nitko ne prepoznaje. Prepoznat će. Volio bih kad bi se u Zadru napravio institut. Domena instituta je 40 zanata - sve što je u vezi sa sportom i što se treba proučiti. U Sidneyju sam odveo Andru Knegu, koji je bio doministar, da vidi institut. Ukrcao sam u kombi i nekoliko sportaša da to vide i kada su vidjeli, zijevali su. Ali ja sam vidio da su samo zijevali. Nisu prepoznali. Jedan cijeli grad je institut. Australija je bogata zemlja, a mi bismo to mogli na drugi način. Mislim da to čeka Hrvatsku i da bismo to morali napraviti. Ispred vremena sam - zaključio je Fain.