ROMANO BAJLO (1946 - 2023.)

Život obilježen veslanjem - 60 godina veslačkog puta

U 115 godina dugoj povijesti Veslačkog kluba  ''Jadran'' više od 35 godina obilježeno je uspjesima kojima je glavni pokretač bio trener Romano Bajlo.

U plejadi trenera Jadrana, ostavio je najdublji, neizbrisiv pečat, kao tvorac svih značajnih Jadranovih odličja te postao simbol struke i poštena, teška rada. Uz pokojnog predsjednika Matu Marlaisa najznačajnija ličnost u proteklih pedeset godina povijesti Veslačkog kluba Jadran.

Još kao veslač od 1965. godine, zajedno sa svojim bratom Josipom - Bepom Bajlom postao je jedan od simbola ''Jadrana''. U svojim veslačkim danima, kada je Klub prolazio kroz jedno teško razdoblje, braća Bajlo su svojim rezultatima, kao prvi ''Jadranovi'' olimpijci, okrenula novu stranicu u povijesti Kluba čime je počelo jedno razdoblje kontinuiranih uspjeha koje traje gotovo pola stoljeća, sve do današnjih dana.

Od samog početka njegovog trenerskog djelovanja došlo je do pokretanja masovnosti u klubu što je rezultiralo da je kroznjegovu trenersku karijeru dugu 35 godina kroz ''Jadran'' prošlo blizu 6000 zadarske djece koja su svojim rezultatima ostavili dubok trag kako na domaćim tako i na međunarodnim natjecanjima.

Pod vodstvom trenera Romana Bajla, od 1975. godine veslači ''Jadrana'' nastupili su na pet Olimpijskih igara, 17 seniorskih svjetskih prvenstava te 25 juniorskih svjetskih prvenstava. Na svim tim natjecanjima veslači ''Jadrana'' uspjeli su osvojiti medalju bilo u klupskim ili kombiniranim posadama sa drugim klubovima od čega je najznačajniji rezultat osvajanje brončane medalje Branimira Vujevića u hrvatskom osmercu na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000.

U dva nastupa na Mediteranskim igrama osvojene su jedna zlatna, jedna srebrna i jedna brončana medalja. Na Svjetskim prvenstvima seniora do 23 godine odnosno bivšem Nations cupu u 15 nastupa osvojeno je 5 zlatnih i 4 brončane medalje. Na Prvenstvima Balkana osvojeno je 7 zlatnih, 5 srebrnih i i 4 brončane medalje.

Pored nastupa na međunarodnim natjecanjima na Prvenstvima Hrvatske i bivše Jugoslavije veslači ''Jadrana'' u proteklih 35 godina osvojili su ukupno 174 naslova prvaka u različitim disciplinama i  kategorijama od mlađih juniora do seniora.

Tijekom svih ovih godina trener Romano Bajlo posebnu je pozornost davao veslanju kraljevske discipline u veslanju – osmerca. Tako je  ''Jadranove''  osmerce doveo do nebrojeno pobjeda na regatama od kojih posebno treba naglasiti jedan rekord koji će biti teško nadmašiti, a to su pobjede na Prvenstvima Hrvatske u sve tri kategorije osmerca u istoj sezoni što je mu je uspjelo čak četiri puta. Seniorski osmerac ''Jadrana'' 13 je puta od osamostaljenja Hrvatske postao prvakom od čega 10 puta zaredom.

Od početka trenerskog rada Romana Bajla 70 veslača ''Jadrana'' postali su reprezentativci Hrvatske i bivše Jugoslavije na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, a gotovo 400 njih osvajalo je medalju i penjalo se na jedno od postolja  na Prvenstvima bivše Jugoslavije i Hrvatske.

Nakon trenerske karijere ostao je i dalje vezan uz veslanje kao član Izvršnog odbora Jadrana i Hrvatskog veslačkog saveza.

Romano Bajlo dobitnik je Nagrade Grada Zadra za životno djelo te Nagrade Matija Ljubek za životno djelo što dodijeljuje Hrvatski olimpijski odbor.

S bratom Josipom i kormilarem Mladenom Grdovićem na Međunarodnoj regati na Bledu 1973. godine

S bratom Josipom, prvi Jadranovi olimpijci

S veslačima nakon Prvenstva Hrvatske u Zagrebu 2002. godine

Villach 1979. godine

U Zadru 1979. godine nakon povratka s Prvenstva Jugoslavije sa osvajačima medalja i vodstvom kluba

Zagreb 1998. Svjetsko studentsko prvenstvo u veslanju, osmerac Jadrana zlatni za Sveučilište u Zagrebu

Mediteranske igre u Francuskoj 1993. godine

S veslačima na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine

S veslačina na Nations cupu 1995. godine u Hazewinklu u Belgiji.

U Jajcu 1979. godine na Prvenstvu Jogoslavije

S veslačima u Beogradu 1978. godine na Prvenstvu Jugoslavije

Nations cup, Ionannina, Grčka 1993. godine

Povratak sa SP juniora u Barceloni 2004. godine, srebrna medalja za četverac bez kormilara

S veslačima nakon pobjede u juniorkom četvercu bez kormilara na međunarosnoj regati u Munchenu u Njemačkoj 2003. godine.

S veslačima nakon Prvenstva Hrvatske u Zagrebu 1993. godine

Na prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1984. godine s pobjedničkim juniorskim osmercem

U dvorani Jazine 1984. godine, nositelj olimpijske baklje

S veslačima, Jajce 1978. godine

Bukurešt 1984. godine, Balkansko veslačko prvenstvo

Sa prvom generacijom svojih veslača, 2015. godine u Zadru

Razgovor za Zadarski list povodom odlaska u mirovinu 2011. godine

Kad sam počeo nisam mogao zamisliti da će mi veslanje obilježiti život

Veslači do 8 sati  ujutro naprave više nego  većina ljudi u cijelom danu -  riječi su s logotipa veslačke  majice kojima je autor želio  poručiti koliko truda i odricanja zahtjeva ovaj sport. No  koliko onda jedan veslač napravi za 48 godina karijere?  Kada je Romano Bajlo u pitanju, mnogi će reći da je  njegovo naslijeđe impozantno  i praktički nemjerljivo. S pravom. U gotovo pola stoljeća  natjecateljskog i trenerskog  staža Bajlo je ispisao povijest  zadarskog i hrvatskog trofejnog sporta. U razgovoru u  povodu odlaska u mirovinu  legendarnog glavnog trenera  Jadrana pokušali smo se prisjetiti njenog dijela.

U inat neimaštini

Kako je izgledao vaš prvi  susret s veslanjem?

- Proteklih se dana često  spominje 1965. godina kao  početak moje veslačke karijere, no to je pogrešan podatak. Iskaznicu Jadrana dobio sam dvije godine ranije, a  1965. počeo sam veslati zajedno s bratom Josipom. Krenuo sam skromno, nisam mogao niti zamisliti što će se  kasnije dogoditi: da će veslanje obilježiti moj život. I  kada sam počeo ostvarivati  dobre rezultate na natjecanjima, zaista nisam slutio da  ću u ovom sportu provesti  gotovo pola stoljeća. U proteklih 48 godina dogodilo se  puno toga, iza mene će ostati  mnoštvo sjajnih uspomena i  drago mi je da sam mogao  ispisati dio veslačke povijesti  Grada i kluba.

Kada ste brat i vi započinjali karijere Jadran je prolazio  kroz teško razdoblje. Uvjeti za  treninge bili su daleko od zadovoljavajućih, a jedno ste  vrijeme čak bili i jedini natjecatelji.

- Dugo razdoblje - dobrih  desetak godina brat i ja bili  smo jedini natjecatelji. Klub je  raspolagao s vrlo skromnim  sredstvima, a imali smo i samo  jedan čamac koji smo, nakon  rušenja klupskih prostorija  zbog prolaska ceste, držali u  našoj obiteljskoj kući. Veliku  podršku tada su nam davali  roditelji, što je vrijedno napomenuti. Nije bilo nimalo  lako, no snalazili smo se s  onim što smo imali.

Što Vas je motiviralo u tim  trenucima?

- Upornost je bila ključna, a  ona se očituje i po broju godina koje sam proveo u veslanju. Isto je i s mojim bratom,  koji je i dalje ostao privržen  sportu, samo što je veslanje  zamijenio nogometom. Znao  sam, budem li uporan, da ću  dobiti priliku putovati svijetom, što u ono vrijeme nije  bilo jednostavno. Ako ste i  imali novce, da biste se iz bivše  Jugoslavije nekamo zaputili,  na vizu ste trebali čekati i po  nekoliko mjeseci. To je bio  jedan od motiva, a znao sam i  da će me sport izgraditi kao  osobu.

Značajnije uspjehe počeli  ste ostvarivati 1967. godine, a  do kraja natjecateljske karijere ostvarili neke od najvećih  dosega u povijesti Jadrana.  Koja Vam je regata ostala u  posebnom sjećanju i zašto?

- Rado se prisjećam više  natjecanja koja smo brat i ja  završavali osvajanjem medalja, ali u posebnom će mi  sjećanju ostati 1970. godina,  kada smo u dvojcu s kormilarom seniora u Jajcu nastupili  na Prvenstvu Jugoslavije. Tada  se vadila viza za sudjelovanje  na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, u prekooceanskoj zemlji  u koju nije bilo lako tek tako  otići. Unatoč lošim vremenskim uvjetima: jakom kontra  vjetru zbog kojeg smo veslali  minutu duže od uobičajenog,  uspjeli smo se dobro snaći te  na kraju pobijediti i sudjelovati na svjetskoj smotri u St.  Catherinesu.

Propustili Meksiko

Žalite li zbog neodlaska na  Olimpijske igre 1968.? Nakon  dugih priprema i kontrolnih  regata odlučeno je da će u  Meksiko putovati četverac u  kojem ste Vi i brat Josip te  dvojac Zagreba, no odluka je  ubrzo promijenjena.

- Sve je bilo spremno za naš  odlazak: čamac za četverac  već je bio na putu za Meksiko,  a mi smo posljednjeg dana  priprema na Bohinjama dobili  i svu potrebnu opremu.  Međutim, dogodio se splet nepovoljnih okolnosti, tako da  na kraju nitko nije otputovao.  Dobro se sjećam da je u vrijeme večere na Bohinju pokojni Mladen Delić objavio  kako "veslači ne putuju na  Olimpijadu". Žalili smo, naravno, premda tako mladi još  nismo bili svjesni da nam je to  bila možda i jedinstvena prilika za sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Srećom, ugrabili smo prvu sljedeću i otišli u  München.

Na Olimpijadu ste se kvalificirali nastupajući u kombiniranom osmercu. Zašto  Vam nisu dopustili da se predstavite u najjačoj disciplini?

- Iza nas tada nije stajao jaki  klub i jaka uprava koji bi mogli  učiniti nešto više od onog što  smo mi radili na veslačkoj stazi. Imali smo samo rezultate i  ništa više, dok je o vodstvu  tadašnje reprezentacije ovisilo  u koji će nas čamac smjestiti.  Često su nas premještali iz  dvojca u četverac, iz četverca u  osmerac i obrnuto, a sve ovisno o njihovom nahođenju, odnosno o različitim zavrzlamama.

Iako ste dosegli status olimpijaca, u Zadru ste i dalje  muku mučili s nedostatkom  adekvatnog plovila. Kako ste  na taj način uspijevali održati  kontinuitet?

- Snalazili smo se uz pomoć  drugih klubova. Nakon što je  naš dotrajao i polomio se, brat  i ja smo karijere završili u  posuđenom čamcu šibenske  Krke. Kada nam je tvrtka Maraska donirala novi, morali  smo se zahvaliti Krki i ustupiti  im ga budući da smo od njih  također dobili novo plovilo.

Kakav ste tretman kao vrhunski sportaš imali u bivšoj  Jugoslaviji? Veslanje Vam je  bilo život, no je li se od njega  moglo živjeti?

- Apsolutno ne. Od veslanja  se definitivno nije moglo živjeti. Nismo imali nikakve financijske koristi, no pričinjalo  mi je golemo zadovoljstvo.  Ono mi je otvorilo put u svijet  i to mi je u tom trenutku bila  sasvim dovoljna satisfakcija.  Ono što se danas čini malim  stvarima, nekada su bile velike. Na primjer, bio si zadovoljan ako si se nekog od  putovanja mogao vratiti s novim trapericama. Nisam zaradio u financijskom smislu,  no s uspjesima je došla i popularnost, koja je svakako godila.

Jesu li ljudi u Gradu Zadru  i tada na jednak način  doživljavali vaše rezultate. Jesu li znali prepoznati njihovu  vrijednost.

- Svakako. Grad je uvijek  bio uz nas. Izuzev košarkaša, u  to vrijeme u Zadru nije bilo  previše vrhunskih sportaša, a  naši su rezultati uvijek bili  prepoznati i priznati.

Trenerski počeci

Kako je došlo do odluke da  prestanete s natjecateljskom  karijerom, da veslo zamijenite  megafonom?

- Mogao sam ostati još, no  tada sam već imao obitelj s  malom djecom, dok se od vrhunskog sporta, kao što sam  već rekao, tada nije moglo  živjeti. I brat i ja smo radili i  paralelno se bavili veslanjem.  Odradili bismo jutarnji trening, potom otišli na posao: ja  u tadašnji TIZ, a on u Tankersku plovidbu, da bi popodne ponovno sjeli u čamac.  Nije bilo lako izdržati takav  ritam, godine su polako dolazile, u to vrijeme smo sami  trenirali, uvjeti su bili sve slabiji i slabiji, tako da je odluka o  povlačenju iz natjecateljskog  veslanja bila sasvim logična.

Od dolaska na mjesto trenera 1975. godine vrlo brzo ste  zaredali s uspjesima. Unatoč i  dalje lošim uvjetima pošlo  vam je za rukom omasoviti  broj veslača, ali i zadržati  kontinuitet dobrih rezultata.  U čemu je bila vaša tajna?

- Bepo je otišao u nogomet,  a ja sam u dogovoru s ljudima  iz tadašnje uprave počeo okupljati sve veći broj mladih ljudi, zaljubljenika u veslanje. Istina je da smo i dalje bili  suočeni s neadekvatnim uvjetima: klub je bio u jednoj  daščari, veslači su se za treninge presvlačili na livadi,  međutim, u trenerski sam rad  unio veliko iskustvo iz natjecateljskih dana. Za nepune  tri godine imali smo vrhunske  rezultate i generaciju koja je  jedna od najuspješnijih u klupskoj povijesti. Na kriterijskoj  regati na Bledu 1979. startali  smo u osam disciplina i u svih  osam pobijedili. Ustvari, startali smo u njih devet te odnijeli  i devetu pobjedu s osmercem  mlađih juniora, no osam će ih  ostati zapisano. Kao mladi trener nisam bio svjestan kakav je  to rezultat, međutim, toliko je  godina prošlo od tada, a još  nitko nije srušio rekord.

To nije Vaš jedini rekord.  na Prvenstvima Hrvatske za  osmerce ljestvicu ste podigli  toliko visoko da će je teško  netko uspjeti preskočiti.

- Naši osmerci postali su  prvaci u kategoriji seniora, juniora i mlađih juniora u istoj  godini. I tako četiri puta. Ne  mogu biti sebičan i reći da to  nitko neće nadmašiti. Daj  Bože da hoće, no to mu neće  biti lako ostvariti. U spomenute je rezultate uloženo mnogo truda i znanja, imao sam  sjajne generacija koje su imale  povjerenja u mene, što je na  koncu i urodilo ovakvim uspjesima. U seniorskom osmercu bili smo dominantni 10  godina za redom, toliko da  smo i sami sebi dosadili.

Ako je Vama dosadilo, kako  je tek bilo konkurenciji?

- U to vrijeme Mladost i  Gusar su nas konstantno pokušavali skinuti s trona, no na  njihovu žalost nisu uspjeli niti  jednom. Znam kako im je bilo  jer je Crvena zvezda do Prvenstva Jugoslavije 1978. godinama dominirala: njihov osmerac je godinu ranije bio  četvrti na svijetu, međutim mi  smo ih u Jajcu pobijedili za  dvije cijele dužine. Tada je  zavladalo veliko veselje. Ne  samo među nama, nego među  svim ostalim klubovima, jer je  naša pobjeda označila prekid  njihove dominacije.

Nakon angažmana u nacionalnoj vrsti Jugoslavije bili  ste izbornik trener i reprezentacije Hrvatske, no niste se  uvijek slagali s politikom Saveza, posebice zbog prevladavanja klupskih interesa. Je  li to glavni razlog zbog kojeg  ste se povukli s funkcije?

- Nije. Ako ste bili na domjenku u povodu mog odlaska u  mirovinu mogli ste vidjeti da  su me došle pozdraviti sve  kolege iz Saveza s kojima sam  svojevremeno "ratovao". Žao  im je zbog mog odlaska, a mi  smo i dalje u kontaktu i dobrim odnosima. Glavni je razlog bio preveliki umor. Bilo je  teško godinama biti istovremeno na dva, tri fronta i cijelo  vrijeme biti pod pritiskom, intenzivno razmišljati o protivnicima, o svojim momcima...  Jednostavno sam postao preumoran. Mnogo sam se žrtvovao tijekom godina, ali ne  smo ja, već i moja obitelj koja  mi je bila velika potpora.

Ide li hrvatsko veslanje danas u pravom smjeru?

- Mislim da ide. Nekoliko  mojih, sada bivših, kolega jako  dobro rade svoj posao. Unatrag 15-ak godina postižemo  jako dobre rezultate, prošle  smo također imali svjetske prvake u četvercu skul... Veslanje je zahtjevan sport koji  traži mnogo odricanja, no  imamo potencijal i bilo bi šteta  da ga olako odbacimo.

Pretpostavljamo da ćete i  dalje ostati vezani uz Jadran i  veslanje.

- Naravno. Bilo bi neshvatljivo da se potpuno povučem. Uostalom, član sam  Izvršnog odbora kluba u kojem sam proveo 48 godina. To  definitivno nije nešto što se  zaboravlja preko noći. I dalje  želim ostati uz veslanje i uz  Jadran. Nisam im rekao zbogom. Rado ću se odazvati i ako  bude potrebno pomoći svojim  savjetima, ali ne na način da  ponovno radim istim ili  sličnim intenzitetom.

Hoćete li prihvatiti poziv  Juraja Gamuline, predsjednika Veslačkog saveza Dalmacije, i postati član Izvršnog  odbora regionalnog saveza?

- Ne, iz razloga o kojem sam  već govorio - zbog umora i  zasićenja. Da želim nove napore, onda bih i dalje mogao  ostati raditi u Jadranu, u svom  klubu i u svojim Jazinama koje  su mi daleko bliže. Pomoći ću  svima, ali ne želim više putovati.

Na mjestu glavnog trenera  zamijenit će Vas Danijel Bajlo, dok će se o radu s mlađim  kategorijama brinuti Petar  Milin. Može li spomenuti dvojac nastaviti vašim stopama?

- Vjerujem da može. Mlađi  su pa bi mogli još i bolje.  Jadran ostaje u pravim rukama, u rukama naša dva velika veslača i olimpijca. Ne  vidim razlog da ne nastave  tamo gdje sam ja stao. Ja sam  istovremeno gradio i klub i  rezultate, a Jadran je danas  dobro uhodan kolektiv koji uz  primjeren angažman i kvalitetan rad može i treba i dalje  ostati u vrhu.

>>> DOGAĐAJI I LJUDI KOJI SU OBILJEŽILI POVIJEST JADRANA