JOSIP BAJLO

Veslač i svestrani sportaš

Pripremio: Petar Milin

Poput svog mlađeg brata Romana, Josip Bepo Bajlo jedan je od velikana zadarskog Jadrana. Olimpijac, višestruki državnik prvak, i prvi veslač Jadrana koji je nastupio na Svjetskom prvenstvu. Svoju veslačku karijeru zapravo je započeo u splitskom Mornaru, gdje je u sklopu odsluženja vojnog roka, krenuo sa ozbiljnim veslačkim treninzima.

Nakon završetka veslačke karijere, posvetio se nogometu, ali je uvijek i sa zanimanjem pratio događaje u veslanju i Jadranu.

Rezultati veslačke karijere Jospia Bajla

Razgovor sa Josipom Bepom Bajlom

Preneseno sa Zadarski.hr -> poveznica

Nije nimalo lagan zadatak "zaploviti" kroz sportski vremeplov prof. Josipa Bajla, svojedobno slavnog veslača, koji je zajedno s bratom Romanom, doslovce, svojim uspjesima pokorio bivšu nam državu. No, njegova priča ni izbliza u početku nije doticala vesla i brod, nego je nogometna lopta obilježila početak puta kroz razne sportove. Dotaknuo je gospodin Bajlo "obale" ne samo nogometa i atletike, spomenutog veslanja, nego i košarke, i u konačnici se opet vratio "prvoj ljubavi"!

– Malo tko zna kako sam svoje prve sportske korake u sezoni 1957./1958. godine, kao trinaestogodišnjak, praktički dijete, napravio kao vratar Arbanasa, kluba koji je godinu dana stariji od splitskoga Hajduka. Onako korpulentan, sa svojih 190 centimetara visine, te rasponom ruku koji je po ocjeni ondašnjih stručnjaka bio impozantan, praktički sam bio nesavladiv. Ponosan sam što sam u reprezentaciji Dalmacije kao suigrače imao Miroslava Boškovića Galeba, kasnije vedetu Hajduka, te Bruna Skoblara, obojicu kao igrače Zadra. Šteta što u to vrijeme nije bilo pravih nogometnih trenera, nego su nam bacili loptu i rekli: "Evo igrajte." Nedvojbeno bih svojim vratarskim predispozicijama naslijedio velikoga Vladimira Bearu. Nije bilo "skauta" kao danas koji bi me usmjerili prema Hajduku, odnosno, da sam živio u Splitu, ranije rečeno sigurno bih ostvario – veli Bajlo, koji je svoju sportsku svestranost oblikovao i kroz atletiku, bio je srednjoškolski prvak Hrvatske u bacanju kugle. Odmah su ga kao talentiranog usmjeravali prema Beogradu, čemu se opirao na sve načine.

Onda je uslijedio odlazak na odsluženje vojnog roka u Pulu, gdje se zapravo počela rađati zadarska veslačka priča. Međutim, nije Bajlo krenuo iz svojeg "Jadrana", naprotiv, sve počinje u Splitu, u Veslačkom klubu Mornar, gdje se kao vojnik preselio iz Pule.

– Vojni rok služio sam s Vinkom Rosićem, priznatim splitskim vaterpolistom, koji mi je prišao znajući da me vrbuju za odlazak prema Beogradu, jer su u meni prepoznali sportsku crtu, i rekao mi: "Bepo, idemo skupa u Split, tamo ćeš veslati, imaš taj potencijal!" Nisam mogao iskrenije odgovoriti nego ovako: "Vinko, nikad nisam veslao, kako ću se snaći?" Odmah mi je dometnuo: "Ne brini, u Mornaru ima pravih veslača, brzo ćeš ti to naučiti!" Poslušao sam ga i nisam pogriješio – iskreno će Bajlo.

– Oduzelo bi puno prostora za nabrajati sve regate koje su kasnije uslijedile pod palicom vrhunskog trenera Luke Marasovića, postao sam neizostavni član posade osmerca, padali su rekordi na međunarodnim regatama, počeo sam odrastati u pravog veslača – prisjetio se šjor Bepo, koji je je još u Splitu počeo razmišljati kako priču preseliti u Zadar.

– Znao sam da Jadran tih godina nije najbolje stajao iako je prije toga imao sjajnu povijest. Prvi koji mi je pao na pamet da bi mi mogao biti izvrstan saveznik u brodu bio je moj dvije godine mlađi brat Romano. Ali on je najprije morao u vojsku, poslali su ga u Doboj, pa je valjalo nekako srediti da prekomandu dobije u Split. Uspjeli smo u tom naumu, počeli smo zajedno trenirati, doveslali i do statusa reprezentativaca. Nizali smo u osmercu pobjede na regatama. Osobito dojmljivo bilo je u Luzernu 1966. godine, kad smo praktički postali neslužbeni prvaci svijeta – prisjetio se Bajlo i misli okrenuo prema rodnom Zadru:

– Povratak kući bio je neminovan, a Jadran praktički bez ikakvih uvjeta. Srećom, "Tankerska plovidba", koja je preferirala sportove na vodi, kupila je u Istočnoj Njemačkoj, ili DDR-u, kako komu drago, neki već korišteni "dvojac" u koji smo sjeli brat i ja i zaveslali prema sjajnoj karijeri. A kluba gotovo pa nema; brod na livadi, neka trošna baraka, uvjeti ajme majko. Kad su nam u posjet došli novinari "Tempa", časopisa koji je pratio sve sportove, nisu mogli vjerovati u kojim uvjetima radimo, iako su iza nas već bile brojne regate s priznatim rezultatima. Jedino što su mogli zaključiti bilo je: "Ljudi moji, je li to moguće!" Istu je rečenicu kasnije upotrijebio i legendarni TV komentator Mladen Delić. Ali se nismo dali – zbori Bajlo, koji je brod usmjerio prema Meksiku, Olimpijskim igrama 1968. godine. Međutim, ostali su na "suhom".

– Ispunili smo sve norme za četverac, u kojem su uz nas bili Ante Guberina i Slavko Jogi. Zadnja kriterijska regata dogodila se u Bohinju, izmjerilo nas za sašiti odijela kao i svim drugim reprezentativcima. Nažalost, bez ikakvog obrazloženja, koje ni danas ne znam, "iskrcalo" nas je iz broda, tako da Meksiko nismo vidjeli. Ostali smo šokirani i, vjerujte, danas nas to peče jednako kao onda, jer smo bili u zenitu – priznaje Bajlo, koji je ipak četiri godine kasnije zajedno s bratom Romanom otišao na Olimpijske igre u München.

– Uspjeli smo doći do ostvarenja sna, međutim, umalo nam se ponovio Meksiko, ali nisu mogli protiv našeg inata. Istina, trebali smo veslati u dvojcu s kormilarom jer smo i ispunili olimpijsku normu u toj disciplini, no tada nas je savez prebacio u osmerac, s kojim se nismo uspjeli plasirati u finalnu utrku. I danas tvrdim da bismo bolje prošli da su nas pustili da veslamo u dvojcu, usudim se kazati kako nam medalja ne bi umakla, jer smo bili vladari u toj disciplini, nitko nam u Jugoslaviji nije mogao ništa, u Europi i svijetu bili smo konkurentni. Te je Olimpijske igre, kao što je svima već poznato, u potpunosti zasjenio atentat na izraelske sportaše. Mi smo bili vrlo blizu, paviljon do paviljona, i odmah nakon toga smo otputovali kući, tako da nam je nakon svega ostao vrlo gorak okus s Olimpijskih igara. Jedina utjeha mi je što sam imao prigodu upoznati vrhunskog plivača Marka Spitza i našeg slavnog boksača Matu Parlova, koji me je zadivio svojim pristupom sportu, onda nije ni čudno što je sve postigao u ringu – veli Bajlo, koji je polako krenuo vezati brod za kraj.

– Zadnji put bili smo prvaci Jugoslavije 1974. godine, onda su nas polako krenuli stizati Zlatko Celent i Duško Mrduljaš, odnosno dobili su nas godinu dana kasnije, pa smo Romano i ja odlučili prekinuti veslačku karijeru. On se posvetio treniranju i nedvojbeno, bez obzira što mi je brat, bio je jedan od naših najboljih veslačkih trenera, stvorio je brojne naraštaje vrhunskih veslača, osvajača odličja na svim mogućim natjecanjima. Ne pretjerujem ako kažem da smo svojim rezultatima i zanimanjem za veslanje u Zadru uvelike pridonijeli da u našem gradu bude izgrađen jedan od reprezentativnijih veslačkih centara u kojem i danas niču nositelji medalja – podsjetio je Bajlo, koji se nakon dugo godina vratio prvoj, nogometnoj ljubavi. Moglo ga se vidjeti u Omladincu (nekadašnjim i sadašnjim Arbanasima, op.a.), Primorcu iz Biograda, Zadru, ali i Hajduku.

– Na Poljud sam stigao kao pomoćnik Josipu Skoblaru, vlasniku "zlatne kopačke", po meni jednom od najboljih nogometaša svih vremena s ovih prostora. Međutim, nisam se dugo zadržao jer je veliki dio klupske uprave bio za opciju da uz njega bude domaći čovjek, Splićanin. Nisam previše zbrajao, nego pokupio stvari i vratio se u Zadar. Odlično sam surađivao s Tomislavom Bašićem, u jednom trenutku ga i zamijenio na mjestu prvog trenera, poslije sa Stankom Mršićem također kao pomoćnik, vratio Zadar u Prvu ligu, gdje sam kao suradnik Ivana Katalinića ostvario najbolji rezultat u povijesti kluba; igrali smo ondašnju domaću Ligu prvaka – naglasio je Bajlo, kojeg veže suradnja i s Renom Sinovčićem, koji je klub preuzeo u teškim trenucima, zajedno su surađivali sve do 2015. godine...

– Kasnije je sve povijest – otklonio je Bajlo priču o tom novom razdoblju zadarskog nogometa, koji je završio tako što se klub srozao do Treće HNL, u kojoj od ove sezone neće igrati.

– Neminovnost je da se jednom moralo ponovno krenuti iz početka – opet je Bajlo razumljivo povukao ručnu, jer se o tome, kako je istaknuo, u posljednjih nekoliko mjeseci naveliko i naširoko govorilo.